La noche de 12 años [2018]
Povijest državnih udara i vladavina vojnih hunti na području Južne Amerike je brojna i gotovo da nije bilo države na ovom kontinentu koja u drugoj polovici 20. stoljeća nije barem jednom doživjela tu sudbinu. Iznimka nije ni Urugvaj, zemlja s nešto više od 3 milijuna stanovnika stješnjena između Argentine i Brazila u kojoj je 1973. godine došlo do državnog udara. Pripreme za ovaj događaj trajale su dosta dugo, a sve je počelo još 60-ih godina kad je zemlja upala u ekonomsku krizu i ojačao je ljevičarski marksistički pokret. Godine 1967. urugvajska socijalistička partija je zabranjena, a kako bi se u sljedećih nekoliko godina suzbile ljevičarske aktivnosti, brojne stranke i novine su zabranjene, liberalno nastrojeni profesori potjerani su s fakulteta, a krenulo se i s uništavanjem sindikata. Kao odgovor na takvo postupanje pojavila se marksistička urbana gerila Tupamaros, koja je početkom 70-ih kidnapirala i američkog veleposlanika, što je dovelo do toga da je tadašnji predsjednik velike ovlasti prebacio na vojsku kako bi suzbio terorističke aktivnosti Tupamarosa.
To prebacivanje ovlasti na vojsku obilo se Urugvaju o glavu već nekoliko godina kasnije, za vrijeme predsjednika Bordaberryja. Pod izlikom uništenja Tupamarosa Bordaberry je raspustio parlament te je uz pomoć vojne hunte autoritarno preuzeo kontrolu nad državom i Urugvaj pretvorio u totalitarnu diktaturu po uzoru na Čile za vrijeme zloglasnog Pinocheta. Diktatura je u Urugvaju potrajala sve do 1985. godine, u tih 12 godina čak deset posto Urugvajaca napustilo je zemlju, a jasno da je obračun s Tupamarosima bila samo izlika za progon svih političkih neistomišljenika. U istom je razdoblju uhićeno čak 20 posto stanovnika, a tortura i mučenje političkih zatvorenika potrajalo je sve do sloma režima i u to je vrijeme Urugvaj imao najveći broj političkih zatvorenika po glavi stanovnika u cijelom svijetu. Mnogi su ti zatvorenici mučeni i ubijani te se i danas ne zna gdje su skončali, a priča ove povijesne zatvorske drame prati sudbinu trojice disidenata koji su 12 godina proveli u nezamislivim uvjetima u zatvorima i tamnicama.
Njihova imena su Mauricio Rosencrof, Elueterio Fernandez Huidobro i Jose Mujica, budući predsjednik Urugvaja i čovjek koji je ostao zapamćen kao najskromniji lider države na svijetu pošto je 90 posto svoje mjesečne plaće donirao siromašnima. Svi oni našli su se među uhićenima nakon velikih čistki 1973. godine i sljedećih 12 godina proveli su utamničeni, a cijelo to vrijeme proveli su u samicama u kojima ima je dobar dio vremena bilo zabranjeno i govoriti. Ovu mračnu i šokantnu priču iz povijesti svoje zemlje snimio je urugvajski filmaš po imenu Alvaro Brechner i «12-godišnja noć» premijeru je imala na festivalu u Veneciji te je ujedno bila i urugvajski kandidat za Oscara. I jasno da ovo nije klasična zatvorska priča na kakve smo u pravilu navikli, riječ je o pomalo fragmentarnom filmu za koji bi se moglo reći da je svojevrsni urugvajski «Arhipelag Gulag».
Filmaš koji se rodio dok je ovaj trojac bio u zatvoru, njihovu tragediju ispričao je s toliko stila, emocija i duha i «La noche de 12 anos» gotovo je nemoguće usporediti s bilo kojim filmom čija se radnja odvija u zatvoru. Estetski bi ga se možda najbliže moglo povezati s «Ponoćnim ekspresom» Alana Parkera i Olivera Stonea jer riječ je o iznimno stiliziranom i vizualno upečatljivom filmu s impresivnim glumačkim ostvarenjima u kojem se na trenutke miješaju stvarnost i fikcija, mašta zatvorenika isprepliće se sa sjećanjima tako da je ponekad teško razlučiti što je što. Nakon što su ljude bez ikakvog suđenja strpali u najzabačenije zatvore, gdje su ih svakodnevno mučili i tjerali da otkriju imena ostalih članova komunističke organizacije, Mujica i ostatak društva počeli su sve više gubiti razum i stvarno je nevjerojatno da su ti ljudi poslije svega što su proživjeli uspjeli ostati ne samo mentalno zdravi, već i važni članovi zajednice.
Brechner, kojem je ovo bio tek treći dugometražni film, još jednom je potvrdio da je zanimljiv režiser i ovo mu je bio već drugi film koji je bio urugvajski kandidat za Oscara. I ovo je stvarno velik i važan film u kojem je na briljantan načan preko trojice velikih ljudi prikazao najmračniju epizodu u novijoj povijesti svoje zemlje. Tako i događaje uoči državnog udara i trenutke u kojima su Mujica i društvo uhićeni vidimo kroz flashbackove, odnosno kroz njihova sjećanja u mračnim, hladnim, vlažnim ćelijama u kojima su im jedino društvo bili štakori, a jeli su ono što bi ostalo psima od stražara. «12-godišnja noć» jedan je od onih filmova kojima se slavi ljudski duh i u kojem vidimo da čovjek doista može preživjeti svašta. Već sada je ovaj film osvojio više od 30 nagrada po svjetskim festivalima, a jasno da je praktički sve nagrade pokupio i u izboru za urugvajski film godine. U konkurenciji je i za latinoamerički film godine, dok je poznati španjolski glumac Antonio de la Torre koji je utjelovio Mujicu i kandidat za najboljeg španjolskog glumca godine. Jedna od onih "bigger then life" priča.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTVKnjiževnost.
