’’Pesme Dorsa su kosmolike i drevne. Zvuče kao karnevalska muzika. Kad se završe nastaje trenutak tišine. Nešto novo ušlo je u prostoriju”.

 Jim Morrison

’’Dorsi su pravili album kakav je Džim želeo, a ne ono što se očekivalo. Dorsi su po Džimu bili bluz bend, a ne pop grupa“.

    Bruce Botnick

     Gramofonska igla klizi vinilom. Čvrsta, zgusnuta struktura poslednjeg albuma legendarnog američkog benda The Doors naprosto izbija iz rilni gramofonske ploče, uvodeći me hard-rock-blues tonovima u poetski svet Džima Morisona, granična područja mogućeg i bolno proživljenog. Vrata neobičnog sveta Dorsa otvaraju se preda mnom, odvodeći me tokovima jednog burno proživljenog života na kraj noći, tamo gde prestaju strah i fine laži...

... Gledano iz istorijske perspektive, ovo vreme će verovatno podsećati na doba trubadura u Francuskoj. Sigurno će izgledati neverovatno romantično. Mislim da će buduće generacije smatrati da smo mi bili veoma dobri, s obzirom na mnogobrojne promene do kojih se došlo u naše vreme a kojima smo upravljali sa toliko duha. Ovo je kulturna i duhovna renesansa poput one na kraju epidemije kuge u Evropi kada je bila desetkovana polovina stanovništva. Ljudi su tada igrali, nosili šarenu odeću. Sve je podsećalo na neko neverovatno proleće…

... Ogoljena, simbolističko-romantičarska lirika, prožeta snažnim emotivnim nabojem i mračnim, sablasnim vizijama, svetom demona koji su sve vreme proganjali hipersenzitivnog pesnika na njegovom beskompromisnom putu samouništenja i preterivanja( koji bi ga, eventualno, da je poživeo još koju godinu odveo u blejkovski zamak mudrosti kroz pročišćena vrata percepcije), underground slikama Los Anđelesa i unutarnjim lomovima Morisona - jahača na oluji i razočaranog buntovnika na obroncima lagane kapitulacije, prelama se kroz bitničke, surovošću nabijene tonove ovog vanvremenskog albuma...

,, Doputovao sam u Ameriku

da trampim bisere za zlatni krčag

u L Ameriku!

Hajde, narode, ne gledaj me tako pokislo

veliki vrač je stigao u grad,

doneću vam kišu, promeniti sreću,

naučiti te L Ameriko

kako da nađeš sebe...

    Godine autodestrukcije i života na ivici, s jedne strane, te stalnog muzičkog napretka benda i kreativnog uspona Morisona kao poete i umetnika, s druge strane, doneli su svoj autentični plod - album L.A Woman, 1971. godine, nešto tako bolno iskreno, kreativno i nadahnuto, otrgnuto iz prolaznosti vremena i postavljeno kao temelj muzičkog pokreta i izraza jednog vremena. Svedočanstvo koje kroz vreme postoji samo za sebe i govori o jednom neobičnom životu, buntu i poetici nedosanjanog. Album je sniman i miksan u periodu od novembra 1970. godine do februara 1971. godine ( mada je gotovo sve bilo završeno za samo dve nedelja rada u studiju). Nakon početnog haosa i depresije, vezane pre svega za činjenicu da je Morison sve više gubio interesovanje za dalji rad sa bendom( u kandžama industrije i vlasti koja ih je proganjala kao potencijalnu opasnost za sistem, naročito posle incidenta na koncertu u Majamiju 1. marta 1969.) i lagano tonuo ka konačnoj autodestruktivnoj ’’kapitulaciji“, te odlaska dotadašnjeg producenta Rotčajlda, rad na poslednjem ’’The Doors“ albumu počeo je pod nadzorom producenta Brusa Botnika, dotadašnjeg saradnika Pola Rotčajlda. U improvizovanom ’’The Doors workshop“ studiju u Los Anđelesu krenula je jedinstvena bluz priča, labudova pesma i jedan od najboljih albuma svih vremena – ’’vrisak leptira“ Džima Morisona. Bend su zvučno upotpunili i kvalitetom uzdigli na još viši nivo (čistokrvnog ritam i bluz dodira) bas gitarista Jerry Scheff (ex Elvis Presley bend) i teksaški ritam gitarista Marc Benno, vrativši bend i njihovu jedinstvenu muziku bluz korenima...

,, Jahači na oluji,

u ovoj kući ste rođeni,

u ovaj svet ste bačeni

kao psi željni kosti,

kao glumci željni uloge,

jahači na oluji...