Retko ko ostaje ravnodušan prema dugačkim gitarskim solažama. To se voli ili ne voli već nakon prvog slušanja. S tim u vezi, moram priznati da nikada nisam preterano “odlepljivao” na gitarske virtuoze. Svaka čast Džou Satrijaniju i Stivu Vaju, ali to njihovo višeminutno dokazivanje “kako im nema ravnog na električnoj gitari” baš nikada me nije impresioniralo. Sem njihovog očiglednog dara za taj instrument i besprekorne tehnike, uvek mi je nedostajalo nešto što se naziva – duša.

Grupa o kojoj danas pričamo i te kako ima veze sa dugačkim solo deonicama na gitari. Njihova najpoznatija pesma  “Marquee Moon” prepuna je gitarskog “dvoboja” između Toma Verlejna i Ričarda Lojda. Ta desetominutna kompozicija je nadahnula na hiljade muzičara da izaberu baš gitaru kao svoj instrument, a milione slušalaca na uživanje u neprestanom otkrivanju lepote ove kompozicije – i to baš uvek kada je čujemo, bez obzira da li je to prvi ili milion i prvi put. Drugim rečima, onaj ko ne oseti sviranje iz duše u ovoj pesmi, taj je ili zloban ili gluv. Treće ne postoji.

S obzirom da smo na ovim stranama već u pominjali muziku ovog benda kao nadahnuće za nekoliko muzičara o kojima smo pisali, a i kako su se  prošle godine navršile 4 i po decenije od kada su oni osnovani, mislim da je došao red da se malo podrobnije pozabavimo jednim od najvažnijih njujorških rok sastava – “Television”.