Karijera grupe “Darkwood Dub” mogla bi se pre uporediti sa životom jedne skladne porodice, nego sa raskalašnom biografijom nekakvog rok sastava: tokom više od dve decenije postojanja samo jedan muzičar je izašao iz benda, nikada nisu imali veze sa skandalima, nijedan član nikada nije imao problem sa drogama, već duži niz godina imaju svoj studio u kome snimaju kada i koliko žele, a broj njihove publike se vremenom lagano povećava.

Kada je grupa sklona ekperimentisanju sa raznoraznim zvucima i žanrovima, a svakom ko je preslušao bar dva “Darkwood Dub” albuma jasno je da su oni baš takav bend, činjenica da rade u sopstvenom studiju ih rasterećuje i oslobađa mnogih pritisaka.

Ta opuštenost u radu se jasno čuje na njihovim albumima i kako je grupa zrelija ona je sve izraženija. Malo je sastava na ovim prostorima koji sa takvom lakoćom prave i snimaju svoju muziku.

Ipak, ono po čemu su “Darkwood Dub” najpoznatiji, jeste konstantna zvučna transformacija, to jest nadograđivanje na ono što je već apsolvirano. Kao dokaz za pomenutu tezu nije potrebno da preslušate njihov prvi i poslednji album – između tih ploča je prošlo 16 godina i za to vreme bi se promenile i mnogo manje hrabre grupe.

Dovoljno je da uporedite njihova prva dva izdanja, koja su objavljena u razmaku tek nešto većem od godinu dana i da uočite koliko je grupa sazrela. Bez obzira što taj prvi album nije u stvari pravi album, već skup pesama koje su nastale u periodu od 4-5 godina, na samom početku rada benda, “Darkwood Dub” su svakim narednim izdanjem davali do znanja koliko ih ne zanima da sviraju jednu istu pesmu iznova i iznova.

Preporuka

share

share