Marko Malk je alternativni strip autor koji živi na relaciji Beograd – London.

Rođen je u Londonu 1982. godine i  najveći deo svog života proveo je vozeći skejt, pa je skate art i subkultura značajno uticala na njegovu umetnost.

Završio je animaciju na LCC (London College of Communication).

Oženjen je i ima sina, koji ima 2 godine.

Redovan je izlagač na Fijuk sajmu, a učestvovaće i na Gutter Festu u Barseloni 26. i 27. maja. 

FH: Na čemu  trenutno radiš?

MM: Radim na novom stripu, dosta je zahtevan, ali se baš trudim.

FH: Da li je ista forma kao i do sada ili se razlikuje od dosadašnjih izdanja?

MM: Krenuo sam sa manjim formama, ali sam želeo da radim nešto ozbiljnije, sa više detalja, nekako se na A6 dosta toga izgubi. Prešao dam na format A5 i kada sam ga na kraju štampao, svima se dopalo. Sviđaju mi se i male forme, mogu da se stave u džep, a i brzo se odrađuju, svakog meseca mogu da izbacim strip. Veći zahtevaju mesec-dva ozbiljnog rada. Obe stvari su dobre. U budućnosti ću pokušati da se bavim većim formatom, i imam u planu jedno izdanje koje bi trebalo da bude gotovo do kraja godine. Imam trenutno oko 70-80 strana a hteo bih da stignem do nekih 120-130. A i ovo je forma koju mladi ljudi više traže.

FH: Da, trenutno su aktuelniji veći formati, Giganti i Maxi izdanja.

MM: Jeste, na Zapadu su trenutno jako popularna digitalna izdanja, razmišljam i o tome, da jednog dana uradim svoje stripove u digitalnom formatu. Mada ljudi ovde nisu navikli da kupiju ovakva izdanja, neću da kažem da nemaju para za to, jer imaju para za cigare i alkohol, ali su nekako navikli na pirateriju.

FH: Slažem se, cene stripova su drastično pale u odnosu na cenu cigareta. To sigurno nije opravdanje.

MM: Ipak, mislim da smo mi na neki način deo Zapada, pa možemo očekivati da se to promeni, ja recimo znam kakva je situacija u Londonu, tamo piraterija više i ne postoji. To je ranije bilo baš rasprostranjeno, a sada su ljudi opet počeli da kupuju ploče i da plaćaju za originale. Sa druge strane, cena digitalnih izdanja je dosta niska, tako da je bolje da se vreme posvećeno traženju za ovakvim albumom utroši kao podrška umetniku.

FH: Da, fizički aspekt posedovanja umetničkog dela ponovo je postao zanimljiv svima, digitalni format je na neki način nepostojeći.

MM: I stvari koje čovek poseduje u kolekciji mogu jednoga dana da vrede više tako da se mnogi okreću toj varijanti. Postaju kolekcionari. Ali isto mislim da je format stripa throw away,  da možeš da ga baciš, lak je, od takvog je materijala. U slučaju kada imaš knjigu, ili album, oni idu na policu, da skupljaju prašinu... hahaha...

FH: Mene je kod tebe i privukla ta brza forma, možeš nekome da je daš, da je ostaviš, brzo se čita.

MM: Verovatno je bolje da radiš obe stvari. Ja bih nastavio ovako, ali bi istovremeno i izdavao knjige. Pričao sam sa mojim drugovima, koji se takođe bave umetnošću, nije poenta deliti stripove, treba naći izdavača. Ali sam pričao o tome i sa Wostokom, o digitalnim izdanjima, on sada sve izdaje preko Krpelja, on mi je rekao da će u budućnosti ljudi sve imati u digitalnom formatu, da neće imati knjige. Samo kolekcionari će kupovati knjige a sve drugo će biti digitalno. On potpuno ide ka tome. Mislim da bi ipak trebalo i da zaradi na tome, da ima neku online radnju.

FH: Ali u toj varijanti papirni oblik će samo dobijati na vrednosti. Kao što su ploče dobile na vrednosti. Ljudi se vezuju za predmete.

MM: Ljudski dodir. To me isto zanima, ja isto imam ploče, isto sam skoro slušao Devo sa Youtubea i sa ploče, ne može da se uporedi. Digitalni je kompresovan zvuk, i ma koliko kvalitetan bio, nije to isto.

FH: Hteo sam da te pitam nešto o tvojim počecima. U tvojim stripovima se uglavnom baviš svojim detinjstvom.

MM: Traumama iz detinjstva... hahaha... Lečim se... hahaha.

FH: Odrastao si u Americi?

MM: Ne, u Londonu. Tamo sam rođen, u Engleskoj.

FH: Ali, čitajući tvoje stripove, stekao sam utisak da si i odrastao u Americi.

MM: Da, o tome sam pričao sa drugarima. Znaš kako, ja sam odrastao na američkim alternativnim stripovima iz 90ih kao što su Chester Brownov Yummy Fur, Johnny The Homicidal Maniac i Crumbovi radovi, mislim to je bilo ranije, ali prijatelji su mi donosili te stvari, pa smo čitali, pa taj uticaj i ostane. Još onda Beavis i Butthead. To je jako uticalo na mene kada sam bio mlađi. Taj bum u 90im. Ne samo strip, nego i crtaći, ćale mi je ustajao noću da snima Duckmana i te stvari koje su davali noću. Čudni crtani za odrasle. Stressed Erick i The Tick, recimo. Posle je došao i Nickleodeon. I crtani kao što su Cow and Chicken koji su došli na kraju te ere. Iako sam to bio prerastao ustajao sam ujutru da ih gledam, u 17-18 godina. I South Park koji se tada pojavio, kada sam bio tinejdžer bila je jaka ta scena i sve je imalo taj amerikana šmek. Zajedno sa američkom pank i metal muzikom koju sam u to vreme slušao. U Engleskoj u to vreme američka kultura je bila br.1. Malo je bilo engleskih stripova koje sam čitao, možda 2000 AD, sve ostalo je bilo američko. A kada sam došao u Srbiju, tek sam onda upoznao evropsku strip scenu. Francuski I italijanski stripovi, to se u Engleskoj uopšte nije čitalo. Svi su me pitali, jesi čuo za Alana Forda i tako to. Nisam čak bio čuo ni za Moebijusa, o takvoj vrsti monopola se tamo radi.

 

Preporuka

share

share