The Man Who Sold His Skin
Cinétéléfilms, Tanit Films, Twenty Twenty Vision Filmproduktion GmbH / 2020
Režija: 
Kaouther Ben Hania
Scenario: 
Kaouther Ben Hania
Zemlja proizvodnje: 
Tunisia, France, Belgium, Germany, Sweden, Turkey
Jezik: 
Arabic | English | French | Flemish
8
8

Pomalo iznenađujuće ova subverzivna tuniška drama koju kao redateljica i scenaristica potpisuje Kaouther Ben Hania (Beauty and the Dogs) dokopala se nominacije za Oscara u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja. Iako je u konkurenciji za nominacije zasigurno bilo i puno boljih filmova, ova drama koja je podjednako satira na elitističke i manipulativne krugove visoke i skupe umjetnosti kao i kritika na potpuni nedostatak stvarnog interesa svijeta za stanje koje je i dalje nemirno u Siriji, snimila je Ben Hania upečatljivu dramu koja je premijerno prikazana u sekciji Horizonti festivala u Veneciji. Da nije bilo ove nominacije za Oscara, vjerujem da bi "Čovjek koji je prodao vlastitu kožu" prošao prilično nezapaženo, no ovako je ova neobična, provokativna, možda čak i pomalo manipulativna priča koja propitkuje dokle sežu granice umjetnosti definitivno dobila puno veću pažnju.

Priča ovdje kreće 2011. godine uoči građanskog rata u Siriji koji će razdvojiti zaručnike iz Raqqe Sama i Abeer. Dok će Sam kao disident utočište morati potražiti u susjednom Libanonu, roditelji će natjerati Abeer da se uda za bogatog tipa koji radi u sirijskoj ambasadi u Bruxellesu. No, sudbina će se poigrati tako da će upravo u Bruxellesu završiti i Sam koji će doslovno prodati vlastitu kožu za šengensku vizu i radnu dozvolu u Europi koju će mu omogućiti kontroverzni konceptualni umjetnik. U ovoj gotovo pa klasičnoj faustovskoj pogodbi, Sam će za europsku vizu prodati sebe i svoja leđa na kojima će umjetnik napraviti tetovažu šengenske vize. Ubrzo će Sam postati živi eksponat u europskim muzejima i galerijama, a kao što to obično biva s faustovskim pogodbama, Sam će nakon nekog vremena shvatiti da je prodao puno više od svoje kože.

Na ideju za ovu subverzivnu dramu koja je snimljena u zajedničkoj produkciji Tunisa i više europskih zemalja, Ben Hania je došla zahvaljujući radu kontroverznog belgijskog modernog umjetnika Wima Delvoyea. On je u stvarnosti napravio živi eksponat od čovjeka kojem je tetovirao leđa i ovaj je poslije sjedio u muzejima i galerijama dok su ga ljudi gledali. Da situacija bude bizarnija i bolesnija, ovo je "umjetničko djelo" prodano kolekcionaru umjetnina iz Njemačke koji će nakon smrti tetoviranog tipa uokviriti njegovu kožu. Gotovo identična sudbina u ovom filmu bit će predviđena i za Sama, a na cijelu ovu krajnje bizarnu, morbidnu i zastrašujuću premisu samo je još fino nadograđena činjenica da je glavni lik ovdje izbjeglica iz Sirije.

Tako će umjetnik izbjeglicu ovdje pretvoriti u robu kako bi ga zapravo mogao transportirati jer kao osobu to ne bi mogao, a njegova dehumanizacija ovdje će poslužiti da od njega ponovno učini čovjeka odnosno da ga ponovno humanizira. Iako su redateljicine aktivističke i ideološke preferencije o izbjegličkoj krizi, o dekadenciji i privilegiranosti zapada čak preočite i na trenutke pretjerano nametljive, uspjela je Ben Hania definitivno snimiti dobar i provokativan film koji svakako tjera na promišljanje. Bez obzira što stvari nerijetko previše pojednostavljuje možda i podilazeći standardnom zapadnjačkom lijevo - liberalnom promišljanu i što je dosta toga kod nje crno i bijelo, a znamo da je u životu i stvarnosti rijetko kada bilo što crno i bijelo, "The Man Who Sold His Skin" svakako je film na koji vrijedi obratiti pažnju.

U ulozi Sama odličan je potpuno anonimni glumac Yahya Mahayni koji energičnim nastupom dobrim dijelom i nosi cijelu ovu priču o eksploataciji, a u jednoj od epizodnih uloga pojavljuje se i poznata talijanska glumica Monica Bellucci. Uvijek dobrodošla, ovaj puta plavokosa Monica je asistentica kontroverznog umjetnika Jeffreyja Godefroia (Koen De Bouw) koji mi je ostao nekako najslabiji i najneizgrađeniji lik od sva četiri najvažnija. Vizualno "The Man Who Sold His Skin" djeluje također upečatljivo. 

Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.