The Forty-Year-Old Version
Hillman Grad / 2020
Režija: 
Radha Blank
Scenario: 
Radha Blank
Zemlja proizvodnje: 
U.S.A.
Jezik: 
English
7
7

Njujorčanka Radha Blank vjerojatno je jedna od onih osoba koje su se godinama motali tu negdje u filmskom i kazališnom svijetu. Malo je pisala, malo producirala, malo režirala, malo i glumila, no tek kad je odlučila napraviti polu - autobiografsku priču koju je napisala, producirala, režirala i u njoj odglumila samu sebe, uspjela je postići uspjeh. Na festivalu u Sundanceu već je za "Četrdesetogodišnju verziju" dobila nagradu za režiju, a nominirana je za scenarij i režiju u izboru za nezavisni film godine. Radha je ovdje afroamerička dramatičarka i scenaristica na pragu četrdesetih godina koja je u mladosti možda puno obećavala i činilo se da bi mogla biti iznimno uspješna, no ništa od toga nije se ostvarilo.

Niti jedna njena drama već godinama nije postavljena nigdje, preživljava vodeći spisateljsku družinu mladih u kvartu, a još uvijek se pokušava pomiriti s nedavnom smrti majke. Potpuno je ona očajna što još nije uspjela, no unatoč tome ona i dalje pokušava ostati svoja i pisati autentične priče za koje je uvjerena da su dobre i stvarne, no ne uklapaju se u stil koji trenutačno prolazi. A taj stil koji ona naziva "Poverty Drama" u kojima prolaze samo one tipične stereotipne priče o afroameričkoj zajednici u kojima su crnci žrtve, potpuno je užasava. Sve te stereotipne i isforsirane priče kakve posljednjih godina zaista možemo gledati i više nego što bismo to možda željeli, strašno joj idu na živce i želi ona napisati realističnu dramu koja će stvarno prikazati kako izgleda život u njenom kvartu.

Prilika će joj se iznenada pokazati jer će dobiti šansu raditi dramu za Broadway, no uz uvjet da svoju priču prilagodi onome što se traži. Već potpuno luda, bijesna i razočarana, ona će paralelno s tim odlučiti potpuno jahati po stereotipima i odlučit će stvoriti svoj alter-ego, repericu po imenu RadhaMUSPrime koja će kroz rime progovoriti o onome što je muči. Paralelno će saznavati da baš i ne zna tako dobro zajednicu kojoj je bila uvjerena da pripada, kao i da je uz druženje s ljudima iz svijeta kazališta pomalo izgubila nit i svoj pravi glas. Polako će ona ponovno pronalaziti svoj pravi glas, preispitivati se i tražiti na koji način se izraziti, a da to opet bude podjednako kvalitetno i iskreno, a ne eskploatatorski.

I bio je "The Forty-Year Old Version" jedan od onih pomalo ironičnih, autoironičnih i satiričnih filmova koji na pametan i duhovit način progovaraju o određenoj problematici. Ta problematika ovdje toliko možda i nije standardna tema u filmovima koje snimaju afroamerički autori odnosno tematika rasizma, predrasuda i problema koji inače idu, već Radha Blank ovdje kao da pokušava postaviti pitanje što to uopće znači "prodati se" u umjetničkom smislu. Daleko od toga da se ona ne bi prodala i da ne bi htjela da se njene drame izvode u svim njujorškim kazalištima, no istovremeno ona vodi borbu sa samom sobom i vjeruje da ono što radi i stvara može biti jednako uspješno i komercijalno isplativo bez da pristaje na kompromise. Vrijedi li uopće žrtvovati svoje ja zbog kompromisa, pita se Radha ovim filmom snimljenim u crno-bijeloj tehnici ili nastaviti glavom kroz zid, raditi onako kako smatraš da je najbolje i najispravnije pa makar to i ne donijelo takve rezultate. 

Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.

Preporuka