Gretel & Hansel [2020]

Gretel & Hansel
Automatik Entertainment, Orion Pictures, BRON Studios / 2020
Režija: 
Oz Perkins (as Osgood Perkins)
Scenario: 
Rob Hayes
Zemlja proizvodnje: 
Canada, Ireland, South Africa, U.S.A.
Jezik: 
English
6
6
***
3
 
MARICA I IVICA je prvi film Ozguda Perkinsa (od tatka PSIHO Entonija) koji mi se dopao, iako su mu i prethodna dva bili hvaljeni od svih okolo, a meni samo smarački i ružni. U pitanju je vanredno vizuelno bogat i nadahnut film koji bih opisao kao horor-bajkovitu verziju onoga što smo svojevremeno imali u BEYOND THE BLACK RAINBOW.
Šta se time hoće reći? Konkretno: retro hiperstilizacija, spor tempo, slike iznad brbljanja (i smisla), fina atmosfera tihe i neodređene pretnje, predivan minimalistički retro-elektro skor... Čitav „film“ kao skupocen i dobar cold-wave dark-electro video spot.
Dakle, seka Marica (pirgava tinejdžerka iz IT-a, Sofija Lilis, zvezda u usponu koja je već dobila „svoju“ TV seriju / nisam još bacio oko, ali planiram) i njen batica Ivica (neki sitni klinja) dospeju usred prelepe šume (u Irskoj, mada je lokacija neodređena, vanvremena) u kuću u obliku trougla, gde živi veštica (vanredno odlična zločesto vickasto jeziva Alis Krig)... i tu onda kreće svašta nešto psihodelično...  
Zašto je kuća trouglasta? Eto tako; lepo izgleda, privlači pažnju! Čemu obrnuti pentagrami i oko u trouglu, ovde, u ovom kontekstu? Isprazni pozeraj. Odakle su nam poznata ova vrlo memorabilno dizajnirana vrata? Iz SUSPIRIJE! Zašto? Pa, i ona je bila horor bajka...
Prva polovina filma je skoro bez izuzetka odlična, a onda krene da pada prema krahu, ali ne toliko da bi to sve fundamentalno propalo. Kraj je delimično zbrzan (nepotrebno, jer film je veoma kratak, jedva 80' – da je potrajao samo još 15-ak minuta, ocena bi skoro sigurno bila jača!), delimično smućkan (ko tu sad kako i zašto ovo ono?) a delimično idejno upitan, jer svodi se na nekakvu parabolu o ženskom omoćenju (empowermentu).
 
 
 

Znači, curetak „pronalazi sebe“ i „postaje ženom“ po cenu da od sebe odbaci i otera bratića koji nema ni 9 godina. Novopečena ŽENA pušta klinju da se sam samcit snalazi i potuca po svetu, ali nema veze, on je muško, a muškarce (čak i kad imaju jedva 9 godina, ako i toliko) ko šiša.

Ta niža bića nek jedu korenje drveća u šumi, nek spavaju na mahovini, ili nek nađu neku farmu u blizini pa nek tovare đubrivo po ceo dan za koricu leba, jer važna je Jaka Žena Što Sama Nalazi SVOJ Put i tako omoćeno jaka kreće, Sama, ka izlasku Sunca, u Novi Dan novog ženskog poretka, i tako to i bla bla truć...

Evo kako tačno zvuči taj Završni Monolog Omoćene ŽENE - sledi citat i ujedno SPOJLER, jer ovo je sam samcit krah filma:
 

The single story that we shared now splits in two,
and we take forking paths.
Yours will lead you to what you need to find.
Mine will carry me up.
Letting him go wasn't hard to do.
If he's going to find his way, I can't very well be
standing in it, just as he shouldn't stand in mine.
Let him find his own story, and his own courage to live it...
...just as I now go on to live mine.
I have my own power to nurture.
I'll help it to grow, and trust that I'll know what to do with it. 
I know that the choice is mine.
I could feed it darkness, or give it plenty of light.
And I was free.
To go and never look back, or stay to build something new on top of everything
that had been destroyed.
I knew my path would reveal itself,
and that all was required for me was to be brave
and to trust myself.
And I am brave.

 

And I will trust myself.
Znači, iako je kraj blago rečeno imbecilan, a ako ćemo idejno onda još i gore od toga, ja sam, široka srca kako me Azatot dao, spreman da tome progledam kroz prste, jer mi je audiovizuelni ugođaj filma, overenog u bioskopu (a baš danas, 7. aprila, procurio je i na net), vanredno prijao i rado ću mu se vratiti.

Skor koji je napravio Rob (aka Robin Kude; najbolji dosadašnji rad mu je za rimejk MANIJAKA) preljep je, ko voli mračni elektro minimalizam, i za slušanje nevezano za film (ima kod Rusa da se skine, ako je iko sumnjao).

Posle dva mrljavoizgledajuća, dosadna, prenabudženo-kvazipametna a snažno uninvolving filma Perkins me je ovom idejno-tematski upitnom bombonicom za oko i uho zainteresovao da vidim šta će sledeće napraviti.
 
Recenzija je originalno objavljena na blogu The Cult of Ghoul.