Blue Velvet
MGM / 1986
Režija: 
David Lynch
Scenario: 
David Lynch
Zemlja proizvodnje: 
U. S. A.
Jezik: 
English
10
10

Dugo sam razmišljao ima li smisla uopće što pisati o "Plavom baršunu", meni možda i najdražem filmu Davida Lyncha i postoji li netko tko ga je do sada propustio pogledati. Što uopće reći o filmu i autoru o kojima su napisane na tone tekstova i kojeg mnogi svrstavaju u sam vrh svojih omiljenih filmskih umjetnika, a da ne bude ponavljanje onoga što svi već znaju? Moj prvi susret s ovim filmom bio je još jako davno, imao sam možda 9 ili 10 godina i prvi pokušaj gledanja "Plavog baršuna" i nije dobro završio. No, od tada mi je ovaj kultni krimić ostao duboko urezan u sjećanje iako sam već nakon jedne od prvih scena potjeran na spavanje. U trenutku kad Jeffrey Beaumont, lik kojeg je utjelovio glumac koji je dobro funkcionirao valjda samo u Lynchevim filmovima Kyle MacLahlan, na livadi pronađe odsječeno ljudsko uho, stari mi je pokazao put u krevet, a mene je ta scena još godinama nastavila proganjati.

Tko je taj čovjek čije je Jeffrey uho pronašao? Kako se ljudsko uho moglo samo tako naći odbačeno uz cestu, gdje je ostatak tijela kojem je isto to uho pripadalo? Što se događalo kasnije i je li razriješen misterij prokletog uha? Odgovore na sva ta pitanja morao sam pričekati još nekoliko godina, kad se valjda ponovno na televiziji prikazivalo Lynchevo remek-djelo. Nisam, doduše, tada ni znao tko je autor koji se skriva iza tog mračnog, neobičnog filma, a možda ne bih ni shvatio da je riječ o istom tom filmu da se ponovno u gustoj travi nije pojavilo to famozno uho. Taj puta sam dobio zeleno svjetlo za gledanje filma i mislim da je to bio moj prvi susret s Lynchem ikada (ako zanemarimo rijetke trenutke kad bih uhvatio poneku epizodu "Twin Peaksa", opet ni ne znajući tko stoji iza toga), autorom kojeg sam kasnije beskrajno zavolio i kojem se uvijek i iznova vraćam.
 

Mislim da je upravo "Blue Velvet" njegov film koji sam najviše puta pogledao u životu. Ne znam točno koliko puta, ali mogao bi to već biti i dvoznamenkasti broj, a unatoč tome što praktički cijeli film znam gotovo napamet, to je jedan od onih filmova koji se mogu gledati beskrajno puta i svaki puta otkrivati u njemu nešto novo, nešto što mi je prethodni put možda promaknulo. Bio je to i zadnji film (ako izuzmemo "Pravu priču") u kojem se Lynch još donekle držao nekih filmskih kanona i pravila da bi potom potpuno odlutao u nadrealizam i dodatno dao oduška svojoj genijalnoj mašti. Ova kombinacija psihološkog trilera i gotovo pa tipičnog neo-noira kao da je bio nagovještaj što ćemo od ovog genijalca u budućnosti dobiti, filmove na rubu sna i jave, stvarnosti i fikcije u kojima se poništavaju svi zakoni fizike, svega što bi trebalo postojati i ulazimo u svijet koji može osmisliti jedino David Lynch.
 
U ovom nadrealističnom trileru Lynch nas u početku uvodi u naizgled idilični gradić Lumberton, tipično predgrađe sretnih ljudi i pristojnih obitelji u kojem se nikada ne događa nešto iščašeno ili loše. No, vrlo brzo ćemo saznati da je taj gradić samo kulisa iza koje se skriva svijet sadomazohizma, nasilja, kriminala i opasne korupcije. Student Jeffrey u svoj rodni gradić će se vratiti nakon što mu otac pretrpi težak srčani udar, a neće trebati proći puno i on će se upetljati u mračni svijet za koji prije nije mogao ni pretpostaviti da postoji, pogotovo ne u Lumbertonu. Dobro je poznato kako je Lynch apsolutni šampion u kreiranju bizarnih i neobičnih likova, a takvih ovdje imamo na izvoz. Od misteriozne pjevačice Dorothy Vallens (Isabella Rossellini), kojom će Jeffrey postati opsjednut pa do psihopatskog manijaka Franka Bootha (genijalni Dennis Hopper u možda najboljoj ulozi karijere) i cijele njegove klike.
 
Na ideju za "Blue Velvet" Lynch je došao još početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, no da bi film konačno snimio, moralo je proći još petnaestak godina. Kako je Lynch autor koji stvaranju filmova prilazi na posve neobičan način, odnosno s pisanjem scenarija kreće tek kad ima nekoliko jasnih scena ili situacija i onda oko toga kreće graditi priču. Tako je u slučaju "Plavog baršuna" u početku imao tek naziv, koji je nadjenuo prema poznatoj pjesmi Bobbyja Vintona. Uz tu melankoličnu pjesmu prema kojoj je već i imao zamišljen kompletan ugođaj filma, imao je i sliku odsječenog ljudskog uha, koje mu je kao svojevrsni otvor u ljudsko tijelo, potom otvorilo cijelu priču. Nakon snimanja "Dine - pješčanog planeta" po romanima Franka Herberta, Lynch je želio snimiti osobniju, pomalo nadrealističnu priču, no jedva je uspio pronaći producente koji bi nešto takvo financirali. Na kraju je talijanski filmski magnat Dino De Laurentis pristao producirati film, a sve ostalo dalje je povijest. "Plavi baršun" je Lynchu donio drugu od ukupno tri nominacije za Oscara za najboljeg redatelja, a film je ekspresno dostigao ne samo kultni status, već i dalje mnogi zaljubljenici u film pokušavaju prepoznati svu simboliku koju ovaj film skriva i dokučiti što je ovaj genijalni um njime sve htio reći. 
 
Prikaz je originalno objavljen na blogzu GamBeeFilmTvKnjiževnost.