Werk ohne Autor
Pergamon Film, Wiedemann & Berg Filmproduktion, Beta Cinema / 2018
Režija: 
Florian Henckel von Donnersmarck
Scenario: 
Florian Henckel von Donnersmarck
Zemlja proizvodnje: 
Germany, Italy
Jezik: 
German, Russian
9
9

Autor posljednjeg njemačkog dobitnika Oscara "Života drugih", Florian Henckel von Donnersmack snimio je još jedan impresivan film kojim tematizira povijest svoje zemlje i još jednom je Njemačkoj donio i nominaciju za Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja. Za Oscara je nominiran bio i direktor fotografije, ugledni američki snimatelj Caleb Deschanel, kojem je nakon "The Right Stuff", "The Natural", "Fly Away Home", "Patriota" i "Pasije" ovo bila već šesta nominacija za najugledniju filmsku nagradu. I vizualno ovaj film čija se radnja proteže od 1937. pa sve do sredine 60-ih godina, od istoka do zapada Njemačke i prati sudinu slikara Kurta Barnerta (Tom Schilling), izgleda impresivno, a Henckel je još jednom potvrdio da je izvanredan režiser i prava je šteta što filmove ne snima i češće. Jer od Oscarom nagrađenog "Das Leben der Anderen" pa do "Werk ohne Autor" prošlo je punih 12 godina, a u međuvremenu je čovjek imao tek jedan prilično neuspješan izlet u Hollywood, gdje je režirao tek blijedog "Turista" s Johnnyjem Deppom i Angelinom Jolie.

Osam godina čekanja na njegov novi film posve se isplatilo pošto je "Werk ohne Autor" impresivna, potresna saga inspirirana životom njemačkog slikara Gerharda Richtera koja unatoč trajanju od puna tri sata ni trenutka ne gubi na tempu ili dinamici. Iako je sam Richter za film istaknuo da i nema puno veze s njegovim stvarnim životom, Henckelu je očito tek činjenica da je on bio jedan od najpoznatijih slikara koji su iz istočne prebjegli u zapadnu Njemačku bila dovoljna motivacija za slaganje prave epske drame čija radnja počinje uoči početka II svjetskog rata u Dresdenu. Preko rata i potpunog uništenja Dresdena do uspostave komunističkog DDR-a pod patronatom SSSR-a te polaska umjetničke akademije na istoku, ljubavi pa do bijega na zapad početkom 60-ih i ponovnog učenja umjetnosti, pratimo život čovjeka po imenu Kurt Barnert.

Na početku ga upoznajemo kao dječaka, kojeg tetka koja će ubrzo nakon što će joj biti dijagnosticirana shizofrenija završiti na sterilizaciji, potom i na "eutaniziranju", upoznaje sa svijetom umjetnosti. Upravo će tetka Elisabeth (Saskia Rosendahl) malenog Kurta osim upoznavanja sa svijetom umjetnosti, naučiti koliko je bitno biti svoj, ne odvraćati pogled i sanjati. Iako u ovoj epskoj drami koja po svojim pretenzijama i opsežnosti podsjeća na filmove kakve je nekoć snimao recimo Talijan Luchino Visconti (zanimljivo da i Visconti i Henckel dolaze iz aristokratskih, plemićkih obitelji), Henckel obrađuje brojne teme kao što su već spomenuta eugenika i terminalizacija mentalno oboljelih i fizički hendikepiranih u nacističkoj Njemačkoj. Ili kako su oni koji su bili visokorangirani nacisti postali i ugledni građani u novom sistemu, no u prvom planu ovdje su opet ljubav, kao i pitanje osobnih i umjetničkih sloboda.

Već u uvodnoj sceni kad teta Elisabeth malenog Kurta vodi na izložbu 1937. godine vidimo kako galerist okupljenima objašnjava kako su umjetnici koji ne rade djela kojima se veliča aktualni društveni poredak najobičnije štetočine. Svi oni koji se drznu u svoje stvaralaštvo ubaciti nešto modernosti i odstupati od kanona socijalnog realizma su tekuti, provokatori koji žive na račun poreznih obveznika, a rugaju se poretku i sustavu. Svi oni koji odstupaju od toga su dekadentni probisvijeti, baš kao i Picasso recimo, a kad petnaestak godina poslije Kurt upiše akademiju, vidjet ćemo da se po tom pitanju ništa nije promijenilo u komunističkom DDR-u. I tamo je na cijeni tek umjetnost u službi sustava, sve ostalo je pogrešno i pokvareno, individualizam je zlo, tako da je Kurt sada osuđen na slikanje murala koji veličaju socijalistički sistem.

Nakon što nekoliko mjeseci uoči izgradnje zida Kurt uspije prebjeći na zapad, tada će se naći u problemu jer će sve ono što je do sada naučio postati potpuno bezvrijedno. Shvatit će da je na zapadnom, slobodnom svijetu na cijeni individualna, moderna umjetnost u kojoj je ključno da autor preko svojih djela predstavi sebe i vlastitu viziju svijeta te će Kurt morati duboko uroniti u svoje biće i svoju prošlost kako bi uspio pronaći ono što ga najbolje opisuje, a što je oduvijek morao zakopati negdje u sebi i što u neslobodnom sustavu nije smio dopustiti da se razigra, iako je uvijek tu negdje bilo. Pitanje umjetnosti i umjetničkih sloboda i danas je i više nego aktualno pa često i danas možemo čuti primjedbe i pitanja zašto ovaj ili onaj slika ovakve slike, a ne onakve, zašto ovaj radi ovakve predstave ili zašto nitko ne snima ovakve filmove. Kroz ovu slojevitu priču koja je ujedno i povijesna drama, tragedija jedne obitelji i romansa, čak i triler, Henckel na sjajan način prikazuje kako je izgledao život u neslobodnim društvima i to na primjeru čovjeka koji se u takvom društvu odlučio baviti zanimanjem koje zapravo traži najviše slobode.

Postoji li uopće umjetnost u neslobodnim sistemima i kako izgleda umjetnost čija je jedina zadaća biti u službi totalitarnog aparata, perfektno prikazuje ovaj film, kojim si je Henckel vjerojatno učvrstio status najpotentnijeg njemačkog filmaša srednje generacije. S budžetom od 20 milijuna dolara, bio je "Werk ohne Autor" i jedan od najskupljih njemačkih filmova posljednjih godina, a to se jako dobro vidi praktički u svakoj sceni, posebno u trenucima za vrijeme i nakon savezničkog bombardiranja Dresdena, koji je doslovno bio sravnjen sa zemljom. Kao što sam istaknuo na početku, fotografija je izvanredna, a Henckel je još jednom potvrdio da je autor s jasnom vizijom i nevjerojatnim talentom. Šteta je samo što ga nemamo i češće prilike gledati.

Recenzija je originalno objavljena na sajtu GamBeeFilmTvKnjižavnost.

Preporuka

share