Dogman [2018]
Matteo Garrone proslavio se prije desetak godina filmom "Gomorra" koji je snimio prema romanu Roberta Saviana o talijanskoj mafiji Camorri, a ta su knjiga i film ne samo šokirali i iznenadili javnost, već Saviano od tada mora živjeti pod policijskom zaštitom pošto su mafijaši ucijenili njegovu glavu (sve dok mu, ako se ne varam, relativno nedavno zaštitu nije ukinula nova talijanska populistička vlada). Kriminalom u Italiji Garrone se bavi i u svojem posljednjem filmu "Dogmanu" s kojim se predstavio na festivalu u Cannesu i bio u konkurenciji za Zlatnu palmu, ali je zato simboličnu nagradu po imenu "Palm Dog" dobio pseći ansambl koji je nastupao u filmu. Nagradu za najboljeg glumca u Cannesu je dobio Marcello Fonte, koji je utjelovio "dogmana", odnosno čovjeka koji ima salon za pse po imenu Marcello. Zanimljivo je kako je Fonte sve donedavno radio kao zaštitar, da bi se potom preorijentirao na glumu, za koju se formalno nikada i nije školovao, a uloga Marcella bila mu je i prva veća uloga u karijeri.
Osim što je Marcello povučeni tip kojem je uz pranje, čišćenje, feniranje, masiranje i što se već sve slično može raditi s psima, najveća ljubav njegova kćer Alida koja nakon razvoda živi s majkom i viđaju se tek povremeno, on si sa strane kućni budžet puni dilanjem kokaina na sitno. Za to većina njegovog susjedstva i prijatelja i ne zna, no ta mu rabota na vrat nanese i bivšeg boksača i nasilnika Simoncina, koji terorizira cijelo naselje svojim divljanjima i kriminalnim ponašanjem. Kako je Simoncino rabijatan i ogroman tip koji je zbog ovisnosti potpuno podemonio, a Marcello je sitan i žgoljav tip koji je po karakteru kukavica i bježi od problema, tako i ne čudi da ga Simone konstantno maltretira i iživljava se na njemu. S druge strane, Marcello više iz straha nego iz nekog iskrenog prijateljstva pristaje na druženje s njim iako mu ono samo donosi probleme, a situacija će se dodatno zakomplicirati kad Simone shvati da se Marcellov salon za pse naslanja na draguljarnicu i na pamet mu padne velebna ideja.
Osim što je ispraćen s i više nego pozitivnim kritikama iz Cannesa i ispred favoriziranog "Call Me By Your Name" pokupio sve najvažnije nagrade u izboru talijanskih filmskih kritičara, "Dogmana" će biti i talijanski kandidat za Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja. I ovaj je film inspiriran istinitim događajima, a Garrone je još jednom uspio stvoriti savršeno okruženje i pronaći nepoznate glumce koji su perfektno dočarali ruševno i pomalo jezivo rimsko naselje Maglianu, poznato po tome da ondje baš i ne živi ono stanovništvo dubljeg džepa. I fotografija je nekako sumorna, između crno-bijele i filma u boji s dominantnim sivim tonovima, kojima osim besperspektivnosti ovog područja kao da se pokušava oslikati i Marcellov karakter. Karakter čovjeka koji nije ni pozitivac ni negativac, tipa koji bi mirno i potiho želio živjeti svoj život, ali će ubrzo morati pokazati da se i sam zna izboriti za sebe.
Glavna dva lika, odnosno Marcello i Simone, mogli bi se na nekoj simboličkoj razini također promatrati kao psi. I dok je Simone agresivni i neobuzdani rotvajler ili doberman (ili koji već opasni veliki pas), Marcello je plahi pudl ili jazavčar, koji će puno većeg i snažnijeg protivnika moći savladati samo ako bude mudar. Ovo je nakon "Gomorre" definitivno najbolji Garroneov film koji je s razlogom oduševio talijansku i svjetsku publiku i kritiku, surovo realistična i tmurna krimi drama.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTVKnjiževnost.
