The Death Of Stalin [2017]
Mislim da je Woody Allen jednom prilikom rekao da je komedija tragedija s vremenskim odmakom. Tako, kaže Woody, kad je John Wilkes Booth 1865. godine ubio Abrahama Lincolna, to definitivno nije bilo nimalo smiješno, no danas, 150 godina kasnije, i taj je tragični događaj nešto iz čega se smije šaliti. Istovjetno polazište imao je očigledno i škotski filmaš talijanskog imena Armando Iannucci, koji je odlučio ekranizirati francuski strip po imenu Smrt Staljina.
I ranije je Ianucci bio najpoznatiji po političkim satirama, tako je upravo on kreator britanske satirične serije "The Thick of It" u kojoj je glavni junak bio spin doktor u ministarstvu socijalne skrbi po kojoj je kasnije snimio i jako dobru političku komediju "In the Loop". Potom je Ianucci osmislio i američku seriju Potpredsjednica (Veep) s Juliom Louis-Dreyfuss odnosno Elaine iz Seinfelda u glavnoj ulozi, koja je također prvenstveno bila politička satira.
Dakle, pokazao je već nekoliko puta Ianucci da je i više nego vješ u sprdanju na račun s najbijednijom nakupinom ugljikohidrata kad je u pitanju ljudsko postojanje, pogađate tu mislim na političare, a ovaj se puta bacio šezdesetak godina u prošlost. Točnije u 1953.godinu, godinu u kojoj je umro sovjetski diktator Josif Visarionovič Staljin.
Ovaj film prati nekoliko sati neposredno pred njegovu smrt i dan, dva nakon što je diktator posljednji put udahnuo te Ianucci na duhovit način rekonstruira i zamišlja kako se odvijao prijelaz vlasti i borba za vlast među njegovim najbližim suradnicima. Dobro je znano da su svi u SSSR-u živjeli u smrtnom strahu od Staljina.
I to s razlogom jer je ovaj luđak u smrt poslao milijune ljudi, među kojima i brojne svoje bliske suradnike, tako da su njegovu smrt svi oni dočekali i s određenim olakšanjem. No, tko će zasjesti na tiraninovo prijestolje bilo je veliko pitanje i još se njegovo tijelo nije ohladilo. a već su najbliži mu suradnici počeli raditi spletke jedni protiv drugih. I baš u tome Ianucci je nanjušio da bi se mogao pronaći materijal za dobru komediju, odnosno političku satiru, a što je najvažnije to je uspio i sasvim kvalitetno i duhovito realizirati.
Imamo ovdje bezbroj potpuno ludih situacija u kojima vrhuška partije radi jedan drugom iza leđa i bori se za prevlast, a istovremeno su svi u strahu jer znaju da bi ih pogrešan izbor strane mogao koštati života. Okupio je Ianucci ovdje i sasvim zanimljivu glumačku ekipu pa je tako Nikitu Hruščova, jednog od glavnih pretendenata na prijestolje utjelovio Steve Buscemi, dok mu je glavni konkurent u vidu šefa zloglasne tajne službe NKVD-a Lavrentija Beriju odglumio karakterni britanski glumac Simon Russell Beale.
Tu su i Jeffrey Tambor kao zamjenik šefa partije Malenkov, motipajtonovac Michael Palin je ministar vanjskih poslova Molotov, kojeg je samo Staljinova smrt spasila od smrtne presude, a Jason Isaacs je zapovjednik Crvene armije i ratni heroj general Žukov. Imamo tu još i brojne druge povijesne ličnosti, kao što su Staljinovi sin i kćer, a oni kojima je ovaj dio povijesti poznat vjerojatno mogu pretpostaviti kakav je bio rasplet ove borbe za vlast. Ianucci je izvrsno prikazao ne samo sve te likove, već je u svemu tome uspio pronaći i broje komične, duhovite, a posebno crnohumorne situacije.
Kao što se moglo očekivati, ovaj je film izazvao velike kontroverze u Rusiji, gdje je na djelu svojevrsna rehabilitacija Staljinovog lika i djela. Ne samo da je izazvao kontroverze, već je i zabranjen, i to ne samo u Rusiji, već i u drugim nekadašnjim sovjetskim republikama kao što su Kirgistan, Azerbajdžan i Kazahstan.
U Rusiji su čak otišli tako daleko te su ovaj film nazvali dijelom "antiruskog informacijskog rata kojem je cilj diskreditirati Staljinov lik i djelo", uvredljivim, da se sprda s važnim trenutkom ruske povijesti itd. Odmah su, naravno, povezali i tajming snimanja filma sa 75. obljetnicom pobjede Sovjeta nad Nijemcima kod Staljingrada te ga prozvali pljuvačkom u lice svima koji su ondje poginuli.
Situacija je otišla toliko daleko da su vlasnici nekih privatnih kina koji su usprkos zabrani odlučili prikazati film uhićeni te su izgubili kinoprikazivačke licence. Meni je, naravno, činjenica da kad se nešto zabranjuje i kritizira od strane centralnih vlasti dodatna pozivnica za gledanje tog filma i stvarno je riječ o jako dobroj političkoj satiri, provokativnom i duhovitom djelu koje se isplati pogledati te povremeno čak i dobro nasmijati.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.
