Woman Talking [2022]
Među deset filmova nominiranih za Oscara u kategoriji najboljeg filma godine ugurala se i ova drama koja djeluje kao da se njena radnja zbiva nekih 100 ili 150 godina u prošlosti, no "Women Talking" je zapravo priča gotovo iz sadašnjosti. Kanadska glumica Sarah Polley jedna je od onih koja se kasnije u karijeri prebacila na pisanje i režiju, a za dramu motiviranu stvarnim događajima u Boliviji 2011. godine i scenarij koji je napisala po istoimenoj knjizi iz 2018. godini, nominirana je i za adaptirani scenarij. Menoniti su nekakva kršćanska sekta koja po modusu operandi podsjeća na amiše ili mormone, a riječ je o zatvorenoj fundamentalističkoj i prilično primitivnoj zajednici čiji sljedbenici žive po komunama uglavnom u Americi.
Jedna takva menonitska zajednica smještena u Boliviji privukla je pažnju javnosti 2011. godine kada se otkrilo da su muški članovi zajednice godinama silovali ženske članove zajednice stare od 7 do 77. Potom su muški članovi te primitivne zajednice uvjerili ženske članove da ih opsjeda zli sotona i da niti jedna od njih neće u raj ako ih napuste i trajale su te gadosti očito jako, jako dugo. Polley je radnju svog filma premjestila iz Bolivije negdje u SAD, a da ne znamo da se radnja tu odvija u sadašnjosti, lako bi čovjek pomislio da je 1850. ili 1950. godina.
Žene ondje su nepismene i muškarci ih drže gotovo na razini stoke. Gledaju na njih kao na svoju imovinu s kojom mogu raditi što požele, a ne smiju one ni napuštati tu primitivnu komunu. No, posljednji slučaj silovanja nekoliko članica zajednice očito je kap koja je prelila čašu, a pratimo u ovoj mučnoj i potresnoj drami promišljanje kako je to moglo izgledati u trenucima kada su te nesretne žene konačno odlučile nešto učiniti. Nakon tih jezivih događaja, žene su ostale same na farmi dok su se muški članovi komune zaputili do grada kako bi uplatili jamčevinu za pritvorene članove zajednice osumnjičene za silovanja. Pretpostavljaju oni da će ponovno lakoćom uvjeriti žene da odustanu od optužbi i da će se sve nastaviti kao i do tada, no čini se da su se ovaj puta prevarili.
Žene koje su ostale na farmi, odlučile su organizirati sastanak i glasati što će učiniti. Ponuđene su tri opcije: učiniti ništa, ostati i boriti se ili jednostavno pobjeći. Osim toga, moraju odlučiti i trebaju li oprostiti napadačima jer su ih muški članovi zajednice prethodno uvjerili da će u suprotonom slučaju biti ekskomunicirane i time će si zatvoriti vrata raja. I dok se bijesna i ogorčena Salome (Claire Foy) želi boriti i suprotstaviti primitivcima s kojima živi, ostatak ekipe u kojoj su i Rooney Mara, Jessie Buckley, Frances McDormand ima tu bitno drukčije poglede. Među njima je i jedan muški član zajednice, prethodno potjerani August (Ben Whishaw) koji je nedavno primljen natrag i sada radi kao učitelj u školi koju pohađaju samo muška djeca.
I posve je očigledno kako je "Women Talking" očigledna feministička parabola, metaforička drama na neravnopravni i nepravedni svijet u kojem su žene i dalje drugotne, podčinjene i žrtve. Svijet je to u kojem su muškarci nemani, zlostavljači i manijaci koji se nekažnjeno iživljavaju nad obespravljenim nesretnicama kojima je zabranjeno čak i naučiti čitati i pisati. I očito je njima u interesu držati ih što je dulje moguće u mraku, u neznanju, puniti im glave pričama o osvetoljubivom bogu i glupostima da su njihova iživljavanja nad njima ono što isti taj idiotski bog želi i odobrava. Filozofska je to i egzistencijalistička drama, problemska priča u kojoj je ta moderna MeToo debata potencirana gotovo na agitpropovsku razinu tako da sama priča tu praktički i nema previše smisla.
I snimljeno je tu u sivoj, tmurnoj paleti boja koja gotovo podsjeća na crno - bijelu fotografiju, sve te glumice i glumac su na razini, a Polley na trenutke pokušava pratiti stil Terencea Mallicka s voiceoverima i stilizacijama na njegovom tragu. No, jednostavno mi je od samog početka teško probavljiva bila ta osnovna premisa o tom ultrakonzervativnom, fundamentalističkom, primitivnom i zatucanom društvu koje si samo dopušta sve ono što mu se događa. Ne mogu shvatiti kako je moguće da danas netko i dalje uopće živi u takvim okruženjima i da je tako tupav da mu se mogu prodavati priče o tom strogom i okrutnom božanstvu čije upute se striktno moraju poštivati jer u suprotnom - No Soup (u ovom slučaju Heaven) For You!, malo da parafraziram Seinfeldovog jušnog nacija.
Jednostavno mi je gadljiv taj primitivizam i silno se iživciram kad vidim nešto ovakvo, te cijele zajednice koje i dalje puše te idiotarije kojima su se plašili ljudi iz srednjeg vijeka. Cijela ta rasprava mi je bila prilično iritantna i dobijem želučane tegobe kad čujem te kršćanske tirade o tome kako treba patiti, živjeti skrušeno. Biti ponizan, kad ti netko stisne šamar okrenuti drugi obraz umjesto da ga zatučeš pajserom, strpljivo trpjeti sve ono što ti se događa. I to samo za neku potencijalnu post mortem nagradu za koju svatko tko logično i racionalno razmišlja dobro zna da je najobičnija glupost. Prodaja magle kojom se već stotinama i tisućama godina ljude drže pod kontrolom i koju isti ti ljudi i dalje gutaju, baš kao što sve te užase gutaju i nesretne žene iz ovog filma.
Recenzija filma preuzeta sa GamBeeFilmTvKnjiževnost
