Ennio / The Glance of Music [2021]
Postoje neki ljudi koje nikad nismo imali priliku upoznati, a imamo osjećaj kao da ih poznajemo cijeli život. Ljudi bez kojih bi nam životi bili prazniji i siromašniji, a da toga vjerojatno i nismo svjesni. Jedan od takvih za mene je i Ennio Morricone, talijanski filmski skladatelj, kompozitor koji je skladao glazbu za više od 400 filmova, stotinjak djela klasične i eksperimentalne glazbe, aranžirao bezbrojne hitove talijanske pop scene pedesetih i šezdesetih. Morriconeovu glazbu čuo sam i prije nego što sam uopće znao tko je on i da ju je on skladao, još otkako sam kao dijete prvi puta vidio "Dobar, loš, zao" i ostale legendarne špageti westerna Sergia Leonea.
Svaka čast Hansu Zimmeru, Johnu Williamsu i svim ostalim skladateljima filmske glazbe, no talijanski maestro ipak je svijet za sebe i mislim da se nitko od njegovih kolega ne može mjeriti s Morriconeom bez obzira što je osvojio tek jednog Oscara. U Morriconeovoj glazbi nešto je revolucionarno i unikatno da već po prvim taktovima čovjek bez problema može prepoznati da je autor upravo on. Mnogi su pokušavali kopirati njegov stil i uloviti njegov zvuk, no to je jednostavno apsolutno nemoguće i zato je između ostalog Maestro Ennio najveći svih vremena i kompozitor čije će se ime, siguran sam u to, za pedeset ili stotinu godina nalaziti odmah uz Mozarta, Bacha, Beethovena, Čajkovskog i Verdija.
I savršen hommage ovom velikom kompozitoru i čovjeku snimio je poznati talijanski režiser Giuseppe Tornatore na čijim brojnim filmovima je Morricone također skladao glazbu. Dovoljno se prisjetiti samo klasika kao što je "Cinema Paradiso" nakon kojeg je Morricone skladao glazbu za još 12 njegovih filmova. Počeo je Tornatore film o Morriconeu snimati još dok je Maestro bio živ (umro u srpnju 2020. u 92. godini, a praktički do posljednjih trenutaka života on nije prestajao skladati. Sam Morricone tako priča možda ne toliko o svom životu, već o svom viđenju glazbe, idejama, načinima na koji je skladao određene kompozicije i kako su nastali scoreovi za razne filmove.
Potpuno je nevjerojatno za koje je sve izvanredne filmove Morricone skladao glazbu i bilo bi besmisleno nabrajati s kim je sve radio. Svi ti filmovi danas bi bili potpuno nezamislivi bez Morriconeove glazbe i pitanje je bismo li te filmove smatrali tako dobrima da nema te perfektne glazbene kulise. Posložio je Tornatore ovaj biografski dokumentarac standardno, naracijski linearno te pratimo tako Morriconeovu životnu priču od djetinjstva, rane mladosti i odrastanja uz oca trubača te odlaska na glazbenu akademiju i skladateljskih početaka. Vidimo tu kako je on zapravo bio skroman i jednostavan čovjek, genijalac koji je praktički cijelog života imao osjećaj krivnje i manje vrijednosti jer je bilo nametnuto mišljenje da se "prodao" radeći komercijalnu glazbu i da je izdao ideale klasične muzike.
Ovaj je film unikatan i po tome je saznajemo i kako je funkcionirao njegov skladateljski proces i kako se stalno borio s prijezirom nekadašnjih kolega skladatelja, klasičara purista koji su mu ipak kasnije odali priznanje za sve što je napravio. Uspio je okupiti Tornatore zaista sve tada još žive filmaše s kojima je Morricone radio (neki su poput Bernarda Bertoluccija i Line Wertmüller u međuvremenu umrli) i koji se prisjećaju kako je izgledalo raditi s Maestrom. Kaže jedan od njih - raditi s Morriconeom bilo je kao osvojiti medalju, a njegova veličina bila je i u tome što je osim s etabliranim autorima, često radio s mladim, tada nepoznatim filmašima kao što je početkom šezdesetih bio Bertolucci. Potpuno nevjerojatno zvuči podatak da je recimo 1969. godine skladao glazbu za 21 film, a nevjerojatan je bio cijeli njegov život, ispunjen notama i glazbom koju je podario cijelom čovječanstvu.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.
