Moram priznati da mi je godinama istoznačnica za makedonski film bio Milčo Mančevski. Njegovo remek-djelo "Prije kiše" nagnalo me da pogledam sve njegove kasnije filmove koje sam uspio pronaći, a posljednjih godina uspio sam naletiti i na još nekoliko igranih filmova iz ove zemlje. Tu je, naravno, i čudesni dokumentarac "Honeyland" koji je potpuno zasluženo pobrao priznanja za jedan od najboljih dokumentaraca iz 2019. godine, a drama s kojom se Teona Strugar Mitevska predstavila u službenom programu festivala u Berlinu iste godine, možda je i najbolji ex-yu film snimljen u posljednjih nekoliko godina. "Petrunija" je istovremeno nevjerojatno lokalna, ali i podjednako univerzalna priča, priča toliko prepoznatljiva i toliko autentična priča za ove naše krajeve jugoistočne Europe i jednako kao što se odvija u gradiću Štipu u unutrašnjosti Makedonije, mogla se odvijati u bilo kojem gradiću dobrog starog Balkana.
Primitivizam, zatucanost, šovinizam, nacionalizam, hipokrizija, zavist, zluradost, lažni moralizam i povratak nekakvim tradicijskim korijenima nešto je što i dalje najbolje opisuje sva ta mjesta od Vardara pa do Triglava. Što su sredine manje, privredno uništenije i zapuštenije, tu je sve to gore opisano u pravilu veće i izraženije, a nažalost ljudi koji su nesretni i koji se nisu mogli, znali realizirati ili se nisu uspjeli snaći u novim okolnostima, sve te svoje komplekse i unutarnje probleme liječe mržnjom. Nek' susjedu crkne krava uzrečica je i dalje itekako aktualna u našim krajevima u kojima se frustracije često liječe iživljavanjem nad onim slabijima, nesretnijima, glupljima ili nesposobnijima, koji nam dobro dođu da vidimo da postoje i oni kojima je gore od nas.
Pretjerujem mrvicu i ja s opisom tog našeg provincijalnog duha koji nas dobrim dijelom i drži tu gdje jesmo te karikiram situaciju u kojoj je ljudima često puno lakše krivce za svo zlo i nesreću potražiti u nekom drugom, a ne u samom sebi, a imam dojam kao da je s karikiranjem društva i prenaglašavanjem svih tih stereotipa o našim društvima namjerno išla i Mitevska. Cijelo to izobličeno društvo, ovaj puta u Štipu, no moglo je to isto biti recimo i u mome Bjelovaru ili u bilo kojem drugom mjestu, sve frustracije i sav svoj primitivizam odlučit će ispucati na naslovnoj junakinji ovog filma. Petrunija je nezaposlena 32-godišnja povjesničarka koja ne može pronaći posao, živi s roditeljima umirovljenicima u trošnoj kućici na periferiji i gotovo uopće nema prijatelja. Debeljuškasta je to djevojka i dosta iskompleksirana zbog svog izgleda, nesigurna, povučena, a ne pomaže joj ni njena majka koja ona služi kao krpa za otresanje.