Parasite [2019]
Sep 07, 2019
Gisaengchung a.k.a. Parasite
Barunson E&A, CJ Entertainment / 2019
Režija:
Joon-ho Bong
Scenario:
Joon-ho Bong (screenplay) (as Bong Joon-ho), Jin Won Han (screenplay)
Uloge:
Zemlja proizvodnje:
South Korea
Jezik:
Korean
10
Joon-ho Bong spada u kategoriju onih najvećih korejskih filmaša, a osim što je snimio nekoliko zbilja izvrsnih filmova na domaćem terenu (Memories of Murder, The Host, Mother), upravo se on najbolje snašao od svih svojih sunarodnjaka i na zapadu (Snowpiercer, Okja). Možda je razlog tome što i u tim filmovima nastalim u zapadno - korejskoj koprodukciji nije odustao od snimanja prema vlastitim scenarijima, dok ni Chan-wook Park sa "Stokerom" snimljenom prema tuđem scenariju, posebno ne Jee-won Kim s "Last Stand" također snimljenom prema tuđem scenariju, nisu u Hollywoodu uspjeli napraviti ono što im je lakoćom polazilo za rukom na domaćem terenu. Ipak, i Bong se morao vratiti u Koreju kako bi nakon "Sjećanja na ubojstvo" snimio još jedno remek - djelo, čudesan film koji je istovremeno i nevjerojatno zabavan, ali i snažna društvena satira koja je tako briljantno snimljena da nisam uspio ni primijetiti kad se iz crne komedije pretvorila u mračni triler. I bit će "Parazit", uvjeren sam u to, prvi južnokorejski film ikada nominiran za Oscara izvan engleskog govornog područja, ako bude pravde možda i za najbolji film uopće, čime će se ispraviti nepravda svim tim sjajnim filmovima iz ove zemlje koji nisu dohvatili nominaciju, a trebali su. Itekako trebali.
Sam podatak da je "Parazit" osvojio Zlatnu palmu u Cannesu u nevjerojatnoj konkurenciji s novim filmovima Pedra Almodovara, Terrencea Malicka ili Quentina Tarantina, sasvim dovoljno govori i lagao bih kad bih rekao da nisam očekivao izvrstan film. No, "Parasite" je otišao i iznad mojih očekivanja i već sada se za Bongov žanrovski gulaš može reći da je moderno remek delo. I u ranijim filmovima Bong je volio kombinirati žanrove, a možda najbolji primjer za to je njegov do sada najbolji film "Sjećanje na ubojstvo". I taj je film krenuo kao mračni triler da bi potom prešao u crnu komediju, a na kraju bi završio gotovo kao socijalna drama, prava društvena kritika. Tako nekako žanrovski vrluda i njegov posljednji film u kojem već na samom početku upoznajemo obitelj parazita iz naziva filma, iako je jasno da nisu samo članovi ove siromašne obitelji iz Seoula ovdje paraziti.
S mobitelima u rukama oni tako ljutito bauljaju po svom suterenskom stanu jer je susjeda očito promijenila lozinku za Wi-fi na koju su se prištekavali. Dignite mobitele u zrak, viče otac, nezaposleni vozač Ki-taek (genijalni Song Kang-ho kojeg se sjećamo iz brojnih kultnih filmova kao što su Sjećanje na ubojstvo, Thirst, Snowpiercer, Mr. Vengeance), a s obzirom da je to čovjek velikog životnog iskustva, njegova djeca negdje studentske dobi, sin Ki-woo (Choi Woo-shik) i kćer Ki-jung (Park So-dam) ga naravno poslušaju te uz prozor u kupaonici uspiju pronaći slabi signal. Dok djeca hvataju signal. tata i mama (Chang Hyae-jin) sastavljaju kutije za pizze za lokalnu pizzeriju, a to je, čini se, jedini izvor prihoda ovoj obitelji, kojoj pijani prolaznici stalno zapišavaju prozor. Kad se pojavi čovjek koji ulice zaprašuje protiv glodavaca i insekata, prozor se širom otvara jer bi bilo glupo propustiti besplatno tretiranje, a s obzirom da je stari prije tko zna koliko godina bio vozač, i dalje se svi oni švercaju za besplatne obrake u vozačkoj kantini. No, bez obzira što članovi ove obitelji djeluju prilično lijeno i da baš nisu pretjerano vrući za posao, bilo bi posve pogrešno reći da su glupi.
Štoviše, svi oni su iznimno lukavi i imaju onu pravu uličnu inteligenciju koja im i omogućuje da životare bez pretjeranog truda, no prilika za nešto bolji život ukazat će se kad Ki-jungov bogati prijatelj odluči odseliti u Ameriku, a njemu predloži da preuzme njegov dosadašnji posao tutora tinejdžerice iz nevjerojatno bogate obitelji. Nakon što mu sestra krivotvori dokumene, Ki-jung doista će i dobiti posao u toj modernoj luksuznoj vili koja se sušta suprotnost u odnosu na njihov betonski stan u suterenu, a nakon njega jedan po jedan na istom mjestu će se zapošljavati i preostali članovi njegove obitelji. Naravno, morat će se oni praviti da se ne poznaju, kako bogati industrijalist, njegova žena, tipična razmažena kućanica te njihovi sin i kćer ništa ne bi posumnjali. I potpuno luda i originalna priča može krenuti, a bit će tu pregršt preokreta, iznenađenja i posve neočekivanih razvoja situacija, no na nešto takvo smo ionako već naučili u Bongovim filmovima. Ali sve to ovaj je genijalac sada dotjerao do savršenstva.
I bez obzira što možda izgleda da su isključivo članovi ove obitelji paraziti, vrlo brzo ćemo shvatiti da gotovo svi ovdje parazitiraju jedni o drugima, a Bong je snimio nešto što bi se definitivno moglo nazvati najboljim prikazom klasifikacije modernog kapitalističkog društva. Društva u kojem su oni sa samog društvenog vrha i oni s taloga svijetovi za sebe koji nemaju nikakvih dodirnih točaka i u kojem bi oni s dna vrlo rado prihvatili životni stil i raskoš onih s vrha, iako su i sami svjesni da se to neće dogoditi, dok bi oni s vrha najviše voljeli da ovih s dna nema, no tko će im onda biti posluga? Iako su članovi bogate obitelji Park naizgled dobrohotni prema svojim novim pomoćnicima, to je isključivo iz razloga jer ih trebaju (ili misle da ih trebaju), a koliko preziru siromašne najbolje se vidi kad kažu da im je čudno da svi oni imaju nekavav čudan miris ili bolje rečeno smrad. Svi oni zaudaraju po vlazi jer su im tijela i odjeća preuzela vlagu i plijesan jeftinog i oronulog stana u suterenu. Premda su oni prema svojoj kućnoj pomoćnici, vozaču i tutorima naizgled pristojni i dobro ih plaćaju, taj odnos se ne razlikuje puno od odnosa koji su nekadašnji robovlasnici imali prema svojim robovima. Vi ste tu da radite ono što vam kažemo, a tko ste vi i što ste, ima li nešto što vas muči u životu uopće nas ne zanima i nemojte nas sa svojim sranjima opterećivati.
S druge strane, ti članovi siromašne obitelji shvaćaju koliko su ovi bogati naivni pošto se praktički za ništa nisu morali namučiti u životu i sve im je došlo na pladnju. Zato im bez problema mogu uvaliti jedan drugoga kao sljedećeg člana posluge, a da ovi ne posumnjaju da se svi oni međusobno poznaju. S druge strane, siromašna obitelj se pretjerano ne zamara činjenicom da će kad - tad biti otkriveni i što će biti tada, a tu situaciju vozi dok ide najbolje opisuje stari kad kaže da za siromašne ne postoje planovi. Planovi su za bogate jer kad si siromašan bolje je ništa ne planirati jer onda ništa ni ne može poći u krivo. Isto tako, kad mami djeca prigovore zašto nije tako fina kao gospođa za koju rade, već otresita i jezičava, ona im odgovori da ima toliko novca, da bi tada i ona bila fina. Snimio je Bong briljantan film, čudesnu društvenu studiju, koja sjajno funkcionira na više razina i koja na iznimno duhovit, a pametan način preko ove neprirodne simbioze pokazuje kako izgledaju razlike u društvenim statusima i životnim stilovima. Film koji će vas istovremeno nasmijati, rastužiti i šokirati i već sada se slobodno može reći jedan od najboljih filmova godine!
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.
