Kaiser: The Greatest Footballer Never to Play Football [2018]
Većina klinaca i kod nas sanja da će jednog dana postati profesionalni nogometaš, no rijetki su oni koji to stvarno i uspiju. Ne znam kakva je danas situacija i jesu li posteri i danas popularni, ali sjećam se nekad da sam i ja imao cijelu sobu oblijepljenu posterima Gabriela Batistute, Dennisa Bergkampa, Alena Bokšića i ostalih igrača koje sam idolizirao. Doduše, moja je nogometna karijera bila kratkog vijeka jer sam već nakon prvog treninga koji se sastojao od trčanja, a potom su me stavili na gol, odlučio odustati i držati se hakla na betoncima. Očito sam na vrijeme shvatio da nema za mene kruha u profesionalnom nogometu i da nikad od mene Batistute, Bergkampa, a bogami ni Bokšića, no mnogi su oni koji u iluzijama provedu dobar dio života i jednog dana se u 30. godini probude te shvate da će teško dogurati dalje od županijskog niželigaša za koji već godinama igraju mamurne matineje.
Snove da će jednog dana postati profesionalni nogometaš imao je i Brazilac po imenu Carlos Henrique Raposo. Iako čovjek ne da nije bio pretjerano talentiran, nego je, nogometnim žargonom rečeno imao dvije lijeve noge, uspio je ostvariti ovaj tip nogometnog imena Kaiser (i dalje se ne zna je li si nadimak nadjenuo prema Beckenbaueru ili ga je dobio jer je figurom podsjećao na flašu tada u Brazilu popularnog piva tog imena) profesionalnu karijeru koja je trajala dvadesetak godina i za vrijeme koje nije odigrao niti jednu službenu utakmicu. Da, dobro ste pročitali, profesionalni nogometaš koji u karijeri nije odigrao niti jednu službenu utakmicu, a bio je član sva četiri najuglednija kluba iz Rio de Janeira (Botafogoa, Flamenga, Vasco Da Game i Fluminensea) te je čak uspio potpisati ugovore i za neke inozemne klubove.
O ovom dokumentarnom filmu snimljenom u britansko - brazilskoj produkciji, sam je Kaiser po prvi puta odlučio progovoriti o svom životu i nogometnoj karijeri. Snimljena je ova totalno luda i nevjerojatna priča u dokumentarno - igranom stilu, a uz Kaisera su sugovornici i brojni velikani brazilskog nogometa kao što su Bebeto, Zico, Carlos Alberto, Junior, Ricardo Rocha ili Renato Gaucho, zahvaljujući kojem je Kaiser i uspio živjeti poput celebrityja. Renato je tijekom 80-ih bio jedna od najvećih zvijezda brazilskog nogometa, a kako je Kaiser fizički dosta nalikovao nogometašu, često se znao predstavljati kao on te uživati u slavi. Tijekom vremena upoznao je brojne, stvarne nogometaše i izlazio je s njima, živio na njihov račun, kupio komade po plažama i noćnim klubovima, a profesionalna karijera mu je živnula kad je nenadano potpisao za korzikanski Ajaccio, koji se tada natjecao u francuskoj prvoj ligi. Iako je stalno fingirao ozljede, provocirao tučnjave i izvodio svakakve gluposti samo da ne mora ulaziti u igru, uspio je potom potpisati ugovore s brojnim brazilskim klubovima, ali niti za jedan od njih nije odigrao ni minute.
Paralelno s pričom o Kaiseru, ovaj je dokumentarac i priča o potpuno ludim vremenima u Brazilu tijekom 80-ih i prve polovice 90-ih, o potpunim luđacima koji su bili predsjednici ili direktori klubova i koje je Kaiser uspio nadmudriti i izvlačiti lovu od njih iako je dobro znao da je riječ o potpunim manijacima koji bi ga bez problema mogli ubiti ako saznaju istinu. I dok je dobrim dijelom "Kaiser" strukturiran na način klasičnog biografskog dokumentarca, zabavnog, smiješnog, apsurdnog, potpuno ludog, pred sam kraj je redatelj Louis Myles (čovjek je očito potpuno zaluđen nogometom jer je ranije snimio i dokumentarac "An Alternative Reality: The Football Manager Documentary" o popularnoj nogometnoj simulaciji u kojoj svatko može biti Alex Ferguson ili Stanko Mršić i svoj klub odvesti do neslućenih uspjeha) izveo nevjerojatan twist nakon kojeg više gotovo ništa nije jasno. Što je stvarnost, a što je fikcija i fantazija, vjerojatno više nije jasno ni samom Kaiseru, koji se u lažima i izmišljotinama koje je godinama stvarao i pričao i sam potpuno izgubio.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.
