Escape at Dannemora [2018]
Prva asocijacija na Bena Stillera vjerojatno su smijeh i komedija, no u ovoj mini-seriji koju je režirao nema previše razloga za smijeh. Iskusni scenarist Michael Tolkin (The Player, Žestoki udar) i mlada scenaristička nada Brett Johnson (napisao nekoliko epizoda serije Mad Men) skupa su radili na priči krimi serije «Ray Donovan», a suradnju su nastavili i na «Escape at Dannemora», žestokoj zatvorskoj drami za koju su inspiraciju pronašli u stvarnim događajima otprije nekoliko godina. U ljeto 2015. godine iz zatvora u državi New York pobjegla su dvojica ubojica, Richard Matt i David Sweat, a vrlo brzo se pokazalo da im je u pripremi i u samom bijegu pomogao netko iz vana. Bijeg koji je po svemu prilično sličan fiktivnom bijegu iz legendarnog Shawsanka ne bi bio moguć bez pomoći Tilly Mitchell, zaposlenice zatvora.
I ne morate brinuti da vam nešto previše spoilam ili otkrivam radnju jer već na samom početku prve epizode doznajemo da se dogodio bijeg iz zatvora i da je Tilly pomogla Mattu i Sweatu, a potom se vraćamo u prošlost, u razdoblje kad je dvojac uopće došao na ideju, kako su pripremali bijeg i kako su ga na kraju realizirali. Kad je saznao da se planira snimanje o ovom događaju i kad se dokopao scenarija, Stiller je odlučio da ovu priču upravo on mora režirati i upravo je on potpisan kao redatelj svih sedam epizoda. Nije ovo bio prvi Stillerov izlet u režijske vode jer je i ranije on režirao nekoliko uglavnom uspješnih filmova, no u pravilu su to bile komedije poput Zoolandera, Tropic Thunder, tako tipične za Stillera. No, ovaj puta Stiller nas upoznaje i sa svojom mračnom stranom i potvrđuje da bi bilo potpuno pogrešno isključivo ga svrstati i ukalupiti u žanr komedije, iako se toga vrlo vjerojatno nikada neće moći riješiti.
«Escape at Dannemora» nije jedna od onih serija koja će te zgrabiti od prve minute i priča se ovdje gradi prilično sporo. Treba proći neko vrijeme kako bismo upoznali okruženje i likove, a posve je očito da je Stiller imao i vrlo veliku slobodu jer se režijski ovdje poigravao raznim tehnikama i ponudio je neka i više nego zanimljiva rješenja. Tako je jednu epizodu, onu u kojoj upoznajemo prošlost svo troje glavnih likova, snimao i drukčijom kamerom u odnosu na ostalih šest epizoda koje se odvijaju uglavnom iza rešetaka. Unatoč tome što je priča relativno spora i što u početku zahtjeva strpljenje, taj se manji početni minus vrlo brzo nadoknađuje mračnom misterioznom pričom u kojoj je ipak možda i krucijalnu ulogu odigrao stvarno izvrstan glumački ansambl.
Posebno je impresivna Patricia Arquette koja je u ulozi Tilly gotovo neprepoznatljiva. Ne samo zbog toga što je nabacila barem dvadesetak kilograma, već zato što se potpuno transformirala u gotovo tipičnu sredovječnu nezadovoljnu ženu iz američke provincije. Tilly je osoba nezadovoljna životom i činjenicom da je već došla u godine kad je postala svjesna da ne samo da se neće maknuti iz dosadnog gradića u unutrašnjosti američke savezne države New York, već je postala svjesna i da u životu neće imati nikakva uzbuđenja. Kad se tome doda i gotovo pa tipični redneck od muža, onda je jasno kako je ova žena vezu s jednim od zatvorenika doživjela kao nešto novo. Definitivno je ovo jedna od najboljih uloga za Arquette u zadnjih dugo godina i uopće ne čudi da je osvojila Zlatni globus za najbolju glumicu u mini-seriji. Puno za njom ne nedostaje ni uvijek rado viđen Benicio Del Toro, kao ni sve bolji i bolji Paul Dano. Ovaj mladić polako, ali sigurno postaje jedan od najzanimljivijih glumaca svoje generacije i još otkako smo ga mogli vidjeti u epizodnim, ali iznimno bitnim ulogama u genijalnim filmovima kao što su «Little Miss Sunshine» ili «There Will Be Blood» taj čovjek oduševljava pomalo rizičnim, ali jako dobrim izborom uloga i izvedbama.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjizevnost.
