Neki manji, neki više, ali većina ljudi najčešće želi da mislite kao oni. U zavisnosti od prirode odnosa, ali i od njihovog karaktera i inteligencije, biće i reakcija na to koliko vam se (ne)poklapaju stavovi i mišljenja. Svet je pun ovakvih i onakvih, svi mučimo neku muku, sve nas razara kapitalizam, većina kuburi sa lovom, vremenom i seksom, pa je onda donekle i razumljiv taj kratak fitilj većine. Očas posla se ljudi koji ne misle isto kao mi trpaju u fioke, lupaju se etikete i osuđuje na ovaj ili onaj način. Daleko od toga da imam neki problem sa time da se idiotu saopšti da je idiot, ali to tako prisutno odsustvo strpljenja, taj niski start sa nalepnicom ispred fioke, a pre svega nesposobnost da se zamislimo u tuđim cipelama, čine me setnim. Gotovo sam siguran da će se zbog te gladi za istomišljenstvom pre desiti da neko dobar završi sa lošom etiketom, nego obrnuto. Šteta je što je to tako.
Ali šteta je i što je dikcija i glasnoća nečijeg govora vezanija za samopouzdanje nego za mozak, šteta je što sa tim (ne)samopouzdanjem češće imaju više veze naši roditelji od nas, šteta je što većina ljudi blage veze nema šta je i za šta služi reciprocitet, šteta je što postoje granice između država, šteta je što su ubili Lenona, šteta je što još uvek postoje zatvarači koji su onim plastičnim sranjem povezani za flašu, šteta je što ne živim na moru i šteta je još mali milion toga. Mogao bih ovako do sutra. Skoro pa da možemo reći da živimo u “šteta je” svetu.
Deo ovih stvari pominje se i u jednoj od par najlepših pesama koje sam čuo ove godine. Nju je napisao, otpevao i odsvirao Robert Forster, nekada lider najboljeg australijskog pop benda The Go-Betweens. On u toj pesmi peva kako ga agent moli da više ne piše pesme koje su shit, pitajući ga zar ne može, kao i svi ostali, da napravi hit. Na to Robert zaključuje “That’s a good question and it’s a mystery to me / But I’ve come to see it positively as my destiny”. Da li zbog klavira, tuge ili cinizma, imam osećaj da bi ovu pesmu u svom katalogu baš jako poželeo Robertov zemljak Nik Kejv. Doduše, pod uslovom da je ostao ciničan. Pesma Such a Shame mi se toliko sviđa da sam rešio baš sa njom da počnem, ali i da nazovem današnji Gistro FM.
Šteta je i što PJ Harvey odavno ne snima tako dobre albume kao nekad. Pre neki dan se navršilo četvrt veka od njenog remek-dela Stories From the City, Stories From the Sea, koji je za mene još uvek njen poslednji album na koji sam baš odlepio. Kako i ne bih kada PJ zapeva “I can’t believe life’s so complex / When I just wanna sit here and watch you undress”? Ovo je album koji nema lošu pesmu i koji je današnji Gistro evergreen.
Od noviteta mislim da posebno treba obratiti pažnju na veterane eksperimentalne muzike Tortoise. Njihov osmi album Touch jedan je od najboljih koje su snimili u ovom veku, a meni lično možda i najlepši. Samo oni iz devedesetih su mi bolji. Ni to što žive u tri različita grada, ni to što ih i dalje pogrešno trpaju u onu fioku post-rok, ni to što realno svaki od njih ima skoro 60 godina, nije ih moglo sprečiti da snime album na kom se sa lakoćom šetaju po krajnostima, bilo da je to Morikone rok, Brajan Ino ambijentala, Cluster krautrok ili tehno odsviran na živim instrumentima. Slobodno, moderno, melodično i nekonvencionalno su reči kojima bih opisao Touch. Velika je šteta ne čuti ga.
Emisija počinje pločom koja je stvorena za kišnu nedelju krajem oktobra, a reč je o 20. izdanju Boza Skegsa. Ovaj lagani, noćni, laid back jazz ugođaj neće vam pružiti mnogo novih ploča. Ako volite Toma Vejtsa, melanholiju Vana Morisona ili noćnu atmosferu Bila Evansa, nemojte ovo da propustite.
Od noviteta tu je odličan novi album za Holi Golajtli, sjajno novo 70s AM pop izdanje Kejsi Dajnel, povratnički album za The Lemonheads, divna nova Brendi Karlajl, kao i indie lo-fi bend iz Mineapolisa o kome će se tek čuti, a zovu se Good Flying Birds. Društvo nam prave i Nensi Sinatra i Li Hejzelvud, Tindersticks, Mark Išam, Kris Kristoferson, Yo La Tengo i mnogi drugi.
Samo jednom smo ovde i nikad više, pa mislim da bi jedna od svrha tog kratkog ostanka mogla da nam bude da iza sebe ostavimo što manje “šteta je” dana. A čini mi se da bi jedan takav bio onaj u kom se ne čuje baš nijedna pesma iz današnje Gistro FM epizode.



