Vegetarijanka, Han Kang

 

Kada sam kao gimnazijalac upoznao Kafkina dela na časvima svoje profesorke srpskog, Marijane Milošević, malo je reći da sam bio očaran. Od tog trenutka postao sam opsednut razmišljanjem o porukama koje nam stižu iz njegovih romana. Bespogovorno pristajanje na besmislenu egzekuciju u društvu koje ne daje objašnjenje u Procesu, do spoznaje o beznačajnosti u društvenim obrascima i kalupima u Preobražaju i to sve u kontekstu vremena u kome sam živeo. Pogađate, na kraju dvadesetog veka.

Jednog jutra probudite se kao bubašvaba i shvatite da ćete biti zgaženi, bez imalo milosti i bez ikakvog objašnjenja. Kasnije sam se tom temom bavio u svom maturskom radu i kroz fakultet se vraćao na filozofiju egzistencijalizma ali buđenje iz noćne more nekako nije bilo moguće.

Dodeljivanje internacionalnog Bukera 2016. godine, mnogo toga je promenilo u savremenoj književnosti. To je momenat kada je bubašvaba odličila da ne bude mirno zgažena, kao u Kafkinoj prozi, momenat kada je bubašvaba odlučila da ćete se veoma pomučiti ukoliko se usudite da je se rešite. Nagrada je dodeljena autorki Han Kang iz Južne Koreje, za roman Vegetarijanka i o tome ću vam pisati danas. Zašto? Zato što se pred vama nalazi roman u kome Jozef K. ne pušta dželate da ga mirno pogube, već sa stranica kao da viče čuvene Tomasove stihove: „Do not go gentle into that good night, Old age should burn and rave at close of day; Rage, rage against the dying of the light.“

 

Roman Vegetarijanka objavljen je u izdavačkoj kući Dereta iz Beograda u prevodu Ane Marije Grbić, i od tog trenutka, evo već par godina, nosi pravo obeležje onoga što možemo nazvati visoka književnost. Ova knjiga je za mene izuzetno važna zato što će progovoriti o našem društvu, našim normama i našim očekivanjima od pojedinca, kao i od celog sveta oko nas na jedan veoma radikalan način.

To je način koji će uneti nespokoj i koji će roditi iskru za tako neophodnu promenu sveta i njegovog naslađa u novom dobu 21. veka. Koliko god da će vam se činiti da ove ideje neće uticati na vas, one su veoma snažne i u vašoj podsvesti ostaviće crv sumnje koji će vas naterati na razmišljanje koje neumitno vodi ka promeni stava o svemu što nas okružuje. Dokle će nas to dovesti, to ne znam, ali sam sasvim siguran da ovo delo unosi promenu u načinu razmišljanja, ma koliko ona spora bila. Zato se dobro upitajte da li ste spremni za ovu knjigu, jer svaka promena mnogo boli, naročito pred neizvesnim rezultatom koji ona donosi. Šta nam stiže posle kapitalizma?

 

Kada bubašvaba počne da gazi

 

Delo je podeljeno u tri celine, tri poglavlja koja propovedaju različiti naratori. To su: Vegetarijanka, Mongolska fleka Drveće u plamenu.

Ovo je priča o Jong-he, ali ona neće biti glavni lik u romanu. Njen glas će se veoma retko čuti. Od samog početka biće poput Kafkinih likova svedena na ništa, na beznačajnost, na običnu bubašvabu koju treba zgaziti. Iako je njen glas kroz roman slabo uočljiv, njeni postupci biće itekako vidljivi. Oni je neće svesti na predmet, neće dozvoliti da jednostavno bude zgažena, već će vrištati sa svake stranice opasnim glasom promene. Nakon zastrašujućeg sna obojenog intezivnim nasiljem i užasom koji ledi, ona odlučuje da postane vegetarijanka (ovde bih dodao da ona odlučuje postati vegan, odbija da jede bilo kakve životinjske proizvode M.R).

Fabula u romanu započinje jezivom noćnom morom koja će u potpunosti promeniti život tipičnog bračnog para iz srednje klase. Jong – he i njen muž Čeong živeli su sasvim običnim, moglo bi se reći, pomalo dosadnim životom. Jedne večeri Jong – he će usnuti san koji će je progoniti i na javi. U mislima će joj ostati slike iz sna koje su natopljene krvlju, što će Jong – he navesti na ideju da preko noći postane vegetarijinka.

Međutim, vegetarijanstvo neće ostati glavna tema romana. Pred nama će se odmah pojaviti slika društva u kome se tradicija, naslađe, arhetipski obrasci striktno poštuju (to će veoma biti blisko čitaocima sa Balkana i omogućiće im visoki stepen identifikacije sa likovima u romanu), a njena odluka da ode u veganstvo biće označena kao visoki stepen subverzije prema društvu koji ne prepoznaje odluku da neko može da se usudi da poštuje drugačija pravila sem onih nasleđenih.

Čin Jong –he da dozvoli sebi da pomisli da postoji više biljno biće njen hibris koji će se manifestovati kroz čin njene pasivne pobune. Ta pobuna će kroz stranice ovog romana biti propraćena ekstremnim i zastrašujućim oblicima zlostavljanja (drugih prema njoj i nje prema samoj sebi), skandali, otuđenje i izolovanost od društva i uže porodice odveće ovu mladu ženu u prostore njene fantazije i podsvesti. Od samog početka ona počinje da doživljava potpunu metamorfozu uma i tela i njen hibris dovodi je do nemogućeg, ekstatičnog tragičnog ja, tako daleko od njenog nekadašnjeg poznatog, prihvaćenog i poznatog ja.

 „Dugačak bambusov štap sa obešenim velikim krvavocrvenim komadima mesa, krv koja još uvek kaplje. Pokušavam da se otrgnem od prošlosti, ali meso, ne postoji kraj mesu, niti izlaz. Krv u mojim ustima, krvava natopljena odeća zalepljena za moju kožu. Nekako sam izašla. Trčim, trčim kroz dolinu, onda se šuma iznenada otvara (…) Sakrij se, sakrij se iza drveća. Čučni, nemoj da te neko vidi. Moja krvava usta. Šta sam uradila u toj štali? Gurala sam tu crvenu sirovu masu u svoja usta, osetila mljackanje među desnima, moje nepce prekriveno tamnocrvenom krvlju. Žvakala sam nešto kao da je stvarno, ali nije moglo da bude, nije moglo. Moje lice, pogled u mojim očima…to je nesumljivo lice, ali nikada do sada viđeno. Ili ne, nije moje, ali tako poznato… nema ništa smisla. Poznato, a opet nije… to živo, čudno, strašno neprirodno osećanje.“

San će veoma razbesneti gospodina Čeonga, koji će ujedno biti i prvi narator u ovom delu. Za svoju suprugu on misli da je postala smešna i hirovita. Kada bude video da ona baca sve iz frižidera, uključujući i skupe morske plodove za koje je on morao dobro da radi da bi ih kupio, neće moći da poveruje. Šta je to promenilo njegovu dosadnu i poslušnu suprugu zbog koje nije morao da brine o kompleksu o malom penisu?

„Nisam mogao ni da pomislim na njenu porodicu a da se ne setim mirisa grilovanog mesa i zagorelog belog luka, zvuka kucanja staklenih čaša i glasnog ženskog razgovora koji je dopirao iz kuhinje. Svi oni, a naročito tast, voleli su juk-hje, nešto nalik tartar bifteku. Video sam taštu kako seče živu ribu, a moju ženu i njenu sestru kako savršeno tranžiraju kokošku veštinom jednog mesara. Uvek sam voleo vitalnost svoje žene, način na koji ubija bubašvabe udarajući ih dlanom. Ona je zaista bila najobičnija žena na svetu.“

Preporuka

share
share