Soba 427, Jadranka Milenković

 

Svoj hvaljeni i od publike lepo dočekan roman “Soba 427” Jadranka Milenković smešta u zatvoreni sistem pulmološke bolnice, u smeštajnu jedinicu baš pod tim brojem, ne bi li nam pokazala koliko smo “pri čistoj svesti i zdravoj pameti” malo sposobni da sagledamo i spoznamo svet oko sebe. Potrebno je da nas nešto kao što je neka retka bolest izmesti, ne bismo li bili svesni raznovrsnosti malog i kolektivnog života koji nas svakodnevno okružuje. Niti bolest mora da je prava bolest (setimo se Davosa), niti krivica mora da je zaslužena krivica (znamo za „Prokletu avliju”), da bi se neka vrata za nama zatvorila, zidovi podigli, a da novi svet sa novim zakonima, etikom, hijerarhijom i vrednostima bude uspostavljen.

Radnja ovog romana je isto toliko zanimljiva kao ono čuveno učeničko prepričavanje “Zločina i kazne” u kom je jedan student ubio neku babu, pa ga je 500 strana mučila savest i na kraju predao. Znači, ništa na tom sižejnom planu. Ovde imamo jednu junakinju koja se razboljeva od bernhardovske sarkoidoze, odlazi u institut na planini i provodi dane u hvatanju beležaka po svesci, fotografisanju pejzaža i šetnji po bolnici, čekajući izlečenje. Međutim, kao u najboljim delima, akcenat je na unutrašnjoj strukturi i misaonom prevratu glavnog junaka koji pokušava da razume sebe i svoje mesto u svetu.

 

Zdravlje – bolest

 

 „Soba 427“  je roman izgrađen na dubokom kontrastu između dva sveta i dva sistema vrednosti. Jedan, svet zdravih, svet normalnih, jedini koji poznajemo, u kome živimo (radimo, stvaramo, mislimo i spoznajemo) postaje oneobičen i čudnovat onoga trenutka kada ga glavna junakinja napusti . Iako nevidljiva, granica postoji. Čine je otuđenost i otcepljenost od takozvanog redovnog života kao u nekom strogo definisanom i ograđenom bolničkom zatvoru.  Haotičnost zdravlja i bogatstvo individue u bolnici postaje red, zakon, spratnost, dijagnoza. Onoga trenutka kad se ta granica pređe, prestaje da postoji gotovo sve ono što nas je grčevito držalo za život. Privid slobode volje i spontanost u donošenju odluka je jasno naznačen, kako u gospodi koja leči ljude (ima vlast da leči ljude), tako i u pacijentima koji već za par dana potpuno prihvate nov način ponašanja u ovakvoj zajednici. Novo normalno.

Umetnica jasno zapaža kako funkcioniše sistem. I sama deo pacijentskog opštežića vidi ljude iza bolničkih kartona, učestvuje u njihovim pričama sa različitih strana, unosi svoje pesničko mišljenje i čitalačko bogatstvo u prazninu bolničkih hodnika. Stranice u kojima Jadranka Milenković podvlači šta život jeste, stranice u kojima do detalja opisuje život na koji nailazi u bolničkim hodnicima, zauvek upamćena zapažanja na temu rasparene obuće, čine najbolji deo knjige u kome se osim smisla za detalj vidi i autorkin bunt protiv stvaraoca ovog najboljeg od svih svetova. Stvaranje je protest pred prazninom, a umetnica je za sistem nevidljiva.