Maniac [2018]
Činjenica je kako je danas dosta teško proizvesti originalan televizijski sadržaj za koji će biti nemoguće reći ovo me podsjeća na ovo ili ono, gle kako su ovo maznuli iz ovog filma, to je plagijat one serije ili nešto u sličnom stilu. S obzirom na količinu filma i serija koji se svake godine proizvode, to zapravo i ne čudi jer gotovo da ne postoji tema koje se netko već na ovaj ili onaj način nije dotakao, a zasigurno jedan od najoriginalnijih televizijskih sadržaja posljednjih godina bio je «Black Mirror». Distopijska serija o utjecaju tehnologije na ljudske živote u bliskoj budućnosti bila je osnovna premisa ove serije koja zapravo funkcionira kao niz nepovezanih kratkih ili dužih filmova, koja je krenula briljantno da bi se u međuvremenu pomalo i ispuhala, no svejedno je «Crno zrcalo» ponajbolji televizijski sadržaj posljednjih godina. I dok čekamo novu sezonu «Mirrora» pojavio se «Maniac», serija koja se također događa u bližoj budućnosti i čiji se autori također bave utjecajem tehnologije na čovječanstvo. No, za razliku od «Crnog zrcala», «Maniac» bi se najbolje mogao opisati kao distopijska crna komedija, satira i parodija na gotovo sve što se ikada snimilo i serija za koju se također može reći da je iznimno originalan sadržaj.
Da, nevjerojatno originalno iako je «Maniac» snimljen prema istoimenoj norveškoj seriji, koja je, čini mi se, prošla dosta nezapaženo, no najbitnije od svega, zapazili su je oni koji su je trebali zapaziti, a to je ne pretjerano poznati scenarist Patrick Somerville (napisao nekoliko epizoda 24, Leftoversa, kao i američke verzije danskog Mosta) i sve poznatiji redatelj Cary Joji Fukunaga. Ovaj američki redatelj japanskog podrijetla proslavio se 2014. godine s prvom sezonom genijalne serije «True Detective», iako je i prije toga snimio dva sasvim zanimljiva i zapažena filma, «Sin Nombre» koji je snimao u Meksiku te kostimiranu dramu «Jane Eyre» po romanu Emily Brontë. Nakon «True Detectivea» snimio je još ratnu dramu «Beasts of No Nation», koju je sam napisao, režirao, producirao i bio direktor fotografije, a bila je ova priča o djeci ratnicima iz Afrike jedan od prvih Netflixovih filmskih hitova. Fukunaga se sada ponovno vratio pod okrilje najpoznatije video on demand mreže, a sljedeći projekt bit će mu 20. film o Jamesu Bondu u koji je uskočio umjesto Dannyja Boylea.
Samo letimičan pogled na njegovu filmografiju dovoljan je da bi se zaključilo kako je riječ o tipu kojeg privlače najrazličitiji mogući projekti i koji je do sada nizao same uspjehe pa zato i ne čudi da je ova neobična, bizarna i crnohumorna SF serija dočekana s tolikim hvalospjevima. I s «Maniacom» je Fukunaga potvrdio da je jedan od najtalentiranijih američkih filmaša svoje generacije jer ova je desetodijelna serija definitivno nešto najoriginalnije što sam ove godine pogledao kad je riječ o američkoj televizijskoj produkciji. Krajnje bizarna priča, neobični i izvrsno osmišljeni likovi, sjajna gluma dvoje glavnih aktera odnosno Jonaha Hilla i oskarovke Emme Stone, potpuna nepredvidivost, duhovitost, potpuna otkačenost i nekonvencionalost, odlične epizodne uloge, jako dobro strukturirana priča, iznimna fotografija i scenografija najjači su aduti ove serije koja se, uvjeren sam, neće svidjeti baš svima, no isto tako sam siguran da bi ovo mogla biti «the» serija za one koji vole pomalo drukčiji sadržaj.
Opisati što se ovdje događa stvarno je jako teško, gotovo nemoguće jer imamo ovdje i nekoliko gotovo pa samostalnih kratkih filmova u ovih deset epizoda koje traju od 25 pa do maksimalno 40 minuta, a u svima njima pojavljuju se kao razni likovi dvoje naših glavnih junaka. Annie Landsberg (Stone) i Owen Milgrim (Hill) dvoje je potpunih stranaca koji se prijave na misteriozno testiranje nekih novih lijekova. Dok je Annie depresivna djevojka koja ne može pronaći nikakav smisao u životu nakon što se na ružan način razišla s majkom i sestrom te je slučajno naletila na te lijekove, navukla se na njih pa se na testiranje prijavila samo kako bi se mogla nastaviti kljukati s njima, Owenova priča je posve drukčija. On je peti i najmlađi sin bogatog njujorškog industrijalca, kojem je u mladosti dijagnosticirana paranoidna shizofrenija i on je svojevrsna «crna ovca» u obitelji. On konstatno puca pod pritiskom, pokušava se osamostaliti pa ne ide, a upravo bi trebao svjedočiti u korist svojeg bahatog starijeg brata Jeda, koji bi mogao završiti u zatvoru te bi mu Owen trebao pružiti lažni alibi. Da situacija bude bolja, Owena kroz život vodi njegov imaginarni brat, koji izgleda identično kao Jed i koji mu između ostalog pokušava utuviti u glavu da je upravo on rođen da bi spasio svijet.
I takve dvije osobe potpuno promašenih i nerealiziranih života završe s još osam sličnih tipova na testiranju lijeka koje je osmislio potpuno ekscentrični izumitelj James Mantleray (također izvrsni Justin Theroux). On tvrdi da sa svojim revolucionarnim izumom može izliječiti svačiji um, bilo da je riječ o mentalnoj bolesti ili slomljenom srcu. Jasno da će ovaj eksperiment pokazati da to baš i nije tako, no ono što se događa kad se ovi pokusni kunići spoje na računalo koje očitava i navodno liječi njihovu svijest, prelazi sve granice zdravog razuma i zapravo je potpuno urnebesno. Ni da hoću, ne bih mogao ovdje puno spoilati, no imamo tako jednu epizodu u kojoj su Annie i Owen junaci filma koji izgleda kao da se događa 80-ih i u kojoj su oni supružnici koji kradu lemura. U drugoj su u svojevrsnoj parodiji film noira u kojoj traže izgubljeno poglavlje Cervantesovog «Don Kihota». Tu su i epizoda u kojima se paradiraju «Gospodari prstenova», gangsterski filmovi tipa «Donnie Brasca» ili «Casina», čak i Jamesa Bonda, filmove katastrofe i filmove o alienima. I u svim tim epizodama glavni junaci su Annie i Owen, čije svijesti se sve više počinju povezivati dok eksperiment klizi ka nepovratnoj katastrofi, što i ne čudi jer ubrzo otkrivamo da je ludi izumitelj u kompjuter odlučio ubaciti svijest svoje majke, koja je nekakav «self-help» guru.
Nekako imam osjećaj da bi ovo mogla biti serija koja bi se definitivno svidjela stričeku Freudu ili gosinu Jungu da su kojim čudom još uvijek živi, a iako su glavni junaci neviđeno otuđeni, depresivni i usamljeni ljudi, «Maniac» definitivno nije takva serija. Štoviše, riječ je o prilično ludom i otkačenom sadržaju koji čak nudi i zanimljiv pogleda na te brojne mentalne bolesti i postavlja pitanje tko je uopće danas normalan ili što je danas normalno? Je li nenormalan čovjek sa shizofrenijom koji doživljava slom jer je svjestan da su članovi njegove obitelji najobičniji kriminalci, a brat kojeg treba izvući iz zatvora sadistički i bahati gad, kojem je ondje upravo i mjesto? Ili je nenormalan sustav u kojem je normalno da se lažno svjedoči za gadove pa makar ti oni bili i članovi obitelji? Je li normalan sustav u kojem su upravo takvo pokvareni i pohlepni gadovi oni koji su prepuni novaca i normalni, dok su oni koji se ne snalaze u takvom društvu i pucaju pod pritiskom nenormalni? Opet sam ja malo zabrazdio u svoje amaterske sociopsihološke analize, no «Maniac» je zapravo iznimno slojevita i kompleksna serija, koja će, uvjeren sam, ponuditi dosta zadovoljstva onoj zahtjevnijoj i ambicioznijoj publici koju zanima malo ozbiljniji sadržaj koji nudi nešto za razmišljanje, a koja je ujedno nepretenciozna, zabavna i, što je najvažnije, duhovita.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTVKnjiževnost.
