Glazyhaze - SONIC [2025]

Jul 02, 2025

Glazyhaze

SONIC

Self Release / 2025

Nekad glazba ne dođe da ti pritisne play na osjećaje. Dođe da ti ponudi prostor. Da ostavi vrata odškrinuta, pa ako želiš – možeš ući. Tako je sa "Sonic", debitantskim albumom talijanskog benda Glazyhaze.

Ovaj album nije došao da impresionira, već da rezonira – polako, tiho i nepretenciozno, kao netko tko sjedi nasuprot tebe u tramvaju i nosi slušalice, a ti svejedno nekako osjećaš da slušate istu stvar.

Glazyhaze su iz Bologne, a zvuče kao da su odrasli negdje između britanskog sivila ranih devedesetih i američkih kampusa ispunjenih emocionalno zapetljanim indie bendovima. U njihovom zvuku ima shoegazea, post-punka, dream popa – ali ništa nije stavljeno na silu. Sve se razvija organski, s osjećajem da su više tražili atmosferu nego formulu. A to, ako mene pitate, već nešto govori o bendu.

Album "Sonic" podijeljen je u dvije cjeline – svjetliju i tamniju, lakšu i dublju, kao da su i sami priznali da su kontrasti ono što nas čini stvarnima. Prva polovica – s pjesmama poput “What A Feeling” i “Forgive Me” – donosi više zraka, melodije, prozračne gitarske slojeve i vokale koji nisu skriveni iza zida buke, već ga povremeno nadilaze. Irene Moretuzzo, vokalistica čiji glas kao da stoji na rubu riječi, uspijeva prenijeti osjećaj bez potrebe da ga objasni. Tu je i nježna muško-ženska vokalna dinamika, koja neodoljivo podsjeća na neke od ranih radova bendova poput The Sundays ili Beach House.

No kako album prelazi na tamniju stranu – i to doslovno, “Side B” – ton se mijenja. “Slap” i “Not Tonight” donose pulsirajući ritam, synthove i prizvuke post-punka koji bi se lako mogli svidjeti fanovima Joy Divisiona. A zatim dolaze “Sonic” i “Stardust”, pjesme koje više ne pokušavaju biti dopadljive – one jednostavno jesu. Imaju svoju težinu, svoj tempo i svoju tišinu.

Produkcijski gledano, "Sonic" je izuzetno zreo za debitantski album. Ništa ne iskače iz konteksta, ništa nije tu da impresionira kritiku. Gitare nisu zatrpane efektima, već dopuštaju prostoru da diše. Bas linije su prisutne, ali nenametljive. Bubnjevi su suzdržani, često više stvaraju teksturu nego ritam. Elektronika dolazi kao šapat, ne kao udarac. Sve zajedno zvuči kao album koji želi biti tvoj interni soundtrack, ne himna.

Tekstovi? Poetični, ali ne patetični. Fragmentirani, ali ne nedorečeni. Ima u njima puno onih trenutaka kad ne znaš jesi li još uvijek zaljubljena ili samo umorna. Nema tu velikih izjava ni političkih parola, samo mali komadići osjećaja, sjećanja i slutnji, kao da čitaš nečiji dnevnik pisan između dvije stanice tramvaja. Pjesme nisu priče – više su stanja.

Ako se traži “nedostatak” – možda će nekome ovaj album djelovati previše suzdržano, možda će čekati da “eksplodira”. No upravo u tome je stvar. "Sonic" nije tu da eksplodira. On želi ostati s tobom kad svi drugi odu. Kao osjećaj koji ne znaš imenovati, ali znaš da je stvaran.

Meni, kao nekome tko još uvijek vjeruje da glazba može biti osobna, čak i kad je dostupna svima, ovaj album je došao kao neočekivana poruka u bočici. Nježan, ali promišljen. Melankoličan, ali ne depresivan. Podsjeća me na kasne ljetne večeri kada ti nije loše, ali nije ni dobro – i ne znaš želiš li da potraje ili da završi.

I zato, ako ti treba album koji ne nameće emocije, nego ih pažljivo ispituje – "Sonic" bi ti mogao sjesti. Ne odmah. Ali možda baš onda kad ti najviše zatreba.