Sugarcane [2024]
O užasima koji su se kroz povijest činili pod plaštom rimokatoličke crkve vjerojatno ćemo čitati i gledati dok smo živi, a jednom od najsramotnijih epizoda te religijske organizacije bavi se i ovaj kanadski dokumentarac. Mnogima su vjerojatno poznati magdalenske praonice ili magdalenske ustanove u Irskoj gdje su se desetljećima doslovno zatvarale mlade žene koje su ostajale trudne izvan braka. Tim nesretnim ženama djeca se obično otimala i prodavala usvojiteljima, a one su ondje provodile živote u svojevrsnim zatvorima s prisilnim radom. Ono što se događalo u Kanadi s katoličkim školama ili bolje rečeno internatima za indijansku djecu još je užasnije i strašnije.
Kanadski indijanski aktivist Julian Brave Noisecat i američka dokumentaristica Emily Kassey odlučili su istražiti cijelu ovu priču koja je za Juliana i osobna jer je njegov otac odrastao u jednom takvom internatu. Tema je to o kojoj njegov otac nikad nije želio pričati, a brutalna je to priča o silovanjima, ubojstvima i generacijskoj traumi koju prolaze mnogi. Tako su u prvom planu događaji u jednoj takvoj školi u pokrajini British Columbia. I dok su popovi lokalnim indijancima kupili djecu i odvodili ih u škole kako bi ih asimirali i pripremili za život u modernoj državi, ispostavilo se da je to zapravo bio paravan za bolesna iživljavanja nad istom tom djecom. Mnoge djevojke pa i djevojčice su ti popovi silovali, tko zna koliko je djece koju su te nesretnice rodilo ostavljeno i umrlo, a tako se i Julianov otac čitavog života muči sa spoznajom da je bio jedna od beba odbačenih u kantu za smeće.
Tragične su i stravične priče. Još strašnije je što su se nekoć protiv pojedinih svećenika vodile nekakve istrage, no ništa konkretno nije zaključeno. Ovaj film je odlučio zagrebati duboko ispod površine i pronašli su oni brojne ljude koji su nekoć pohađali ustanove koje bi se mogle opisati i kao otvoreno lovište za te poremećene popove degenerike. I posve je jasno da se tu ne može govoriti o izoliranim slučajevima, već je sve što se događalo bilo pomno osmišljeno, a kada bi se o jednom bolesnom popu samo počelo nešto glasnije pričati, samo bi ga nadređeni preselili u drugu školu.
I ne samo da su autori filma i istraživački tim koji su angažirali razgovarali s još uvijek brojnim polaznicima te škole, uglavnom ljudima danas u šezdesetim i sedamdesetim godinama iz rezervata Sugarcane. Oni su uz pomoć nove radarske tehnologije odlučili otkriti jesu li točne priče koje se prenose desetljećima da se uz školu nalazi mnoštvo neoznačenih dječjih grobova. Stvarno je riječ o jezivoj i potresnoj priči, šokantnom dokumentarcu koji je dobio nagradu za režiju na festivalu u Sundanceu, a nominirana je i za Oscara za najbolji dokumentarac.
Recenzija filma preuzeta sa GamBeeFilmTvKnjiževnost.
