Quisling: The Final Days [2024]
Vidkun Quisling čovjek je čije je ime postalo sinonim za izdaju. Taj do tada beznačajni norveški političar postao je predsjednik države za vrijeme nacističke okupacije Norveške, a danas kada za nekoga kažemo da je kvisling, mislimo na nekoga tko radi protiv interesa svoje zemlje i surađuje s okupatorom. Ugledni norveški filmaš Erik Poppe i ranije je snimao filmove koji su se bavili norveškom povijesti, čak je i solidni "The King's Choice" tematizirao razdoblje II svjetskog rata, ali iz perspektive tadašnjeg norveškog kralja Haakona. Kao što samo ime filma, "Kvislingovi posljednji dani" bave se razdobljem nakon završetka Drugog svjetskog rata kada se i Norveška oslobodila nacističkih okupatora i kada je trebalo kazniti domaće izdajnike.
Naravno da je prvi na redu bio Quisling, predsjednik marionetske države, a podjednako je to povijesna drama i psihološka studija čovjeka kojeg je povijest upamtila kao izdajnika svih izdajnika. I pratimo to iz perspektive svećenika Pedera Olsena (Anders Danielsen Lie) kojem je dopala zadaća da postane Quislingov ispovijednik za vrijeme suđenja i uoči ezgekucije. Olsen je pisao dnevnik o svojim susretima s Quislingom i oni su poslužili kao inspiracija za Poppeov film koji pokušava shvatiti tko je zapravo bio taj čovjek i kako je netko uopće sposoban za izdaju svoje zemlje i svojih ljudi.
Izveden je Quisling pred sud gdje je optužen za izdaju, ubojstva i brojne druge zločine, no vidjet ćemo da on (sjajno ga je odglumio ne pretjerano poznati glumac Gard B. Eidsvold) ne misli da je učinio nešto loše. Dok ga njegov odvjetnik pokušava nagovoriti da se brani na način da je poludio, Quislingu to ne pada na pamet jer i dalje je on uvjeren da su njegove namjere bile dobre i da je on zapravo patriot. Da je priklanjanjem Hitleru branio Norvešku od komunizma. Povremeno dobivamo određene detalje iz njegove prošlosti, ponajviše kroz njegov odnos sa suprugom Mariom, Ukrajinkom koju je upoznao još dvadesetih godina kada je bio norveški izaslanik u Sovjetskom savezu.
I da situacija bude nevjerojatniija, Quislingova biografija sve do početka tridesetih bila je gotovo besprijekorna da bi ubrzo postao jedan od onih europskih političara zaluđenim Hitlerom i njegovim idejama. Njegova fašistička stranka Nacionalno okupljanje bila je uoči početka rata potpuno marginalna, bez ijednog zastupnika u norveškom parlamentu. No, očito je on vrlo brzo izgubio svaki dodir s realnosti, a snimio je Poppe iznimno zanimljivu pa i provokativnu dramu kojom pokušava dokučiti tko je zapravo bio taj čovjek. Kvalitetna je to produkcija u kojoj je povijesni period izvanredno prikazan, glumci su uvjerljivi, a film je to i o suočavanju s prošlosti.
I jedne zemlje, ali i čovjeka koji je svoju zemlju odveo u propast i svrstao na gubitničku stranu, a istovremeno je brojne svoje sunarodnjake poslao u smrt. Kada ga na sudu suočavaju sa svime što se događalo i za što se on izravno smatra odgovornim, Quisling se ponaša kao da ni za što nije kriv. Štoviše, čudi se on zašto mu se sudi i zašto bi mu se prosječni Norvežani vrlo rado napili krvi, a i dalje on djeluje nadmeno i arogantno. Kao da je razočaran jer su njegovi sunarodnjaci nezahvalni, djeluje baš kao čovjek koji je izgubio svaku vezu s realnošću. Kao pravi autokrat kakvih i danas imamo na vagone, a sjajni su i dijalozi između njega i svećenika koji pokušava prodrijeti do njega i nagnati ga da se pokaje, no ovaj svo vrijeme misli da nema za što.
Recenzija filma preuzeta sa GamBeeFilmTvKnjiževnost.
