Bob Marley: One Love [2024]
Biografski film o grupi Queen i Freddieu Mercuryu kao da je otvorio vrata pakla i počeli su nakon njega svake godine ispadati slični generički, formulaični i isprazni filmovi o glazbenim zvijezdama. Još 2012. godine Škot Kevin Macdonald (The Last King of Scotland) snimio je dokumentarni film "Marley" i svima onima koji vole lik i djelo legendarnog Jamajčanina preporučio bih da bolje ponovno pogledaju taj sjajni dokumentarac, nego da gledaju biografski igrani film Reinalda Marcusa Greena (puno bolja biografija o ocu teniskih sestara Williams "King Richard"). Bilo bi doduše nepošteno "Bob Marley: One Love" nazvati smećem (uostalom, iznimno rijetko koristim taj izraz za filmove jer ipak su neki ljudi tome posvetili određeni dio svojih života), no film je to koji nit' smrdi, nit' miriši, bezličan i beskrvan, u kojem ne doznajemo baš ništa novo.
Veliki problem kod svih tih silnih filmova o glazbenicima koji se u zadnje vrijeme štancaju ko felge za traktore u tvornici traktora Tomo Vinković 1983. godine je što su koautori ili producenti članovi protagonistove obitelji. Ako ne to, oni drže kontrolna prava nad uporabom njegovih pjesama, a bilo bi potpuno besmisleno snimati film o Bobu Marleyu da se ne mogu koristiti njegove pjesme. Možda i iz tog razloga ispadaju samo površinske priče u kojima sve te zvijezde dobivamo kao neke mesijanske likove. Dobro, gospodin Nesta iz Trench Towna je zaista i imao nevjerojatnu karizmu da pokrene mase, no sve ono što je snimio Green, djeluje kao dugi videospot u kojem će Marleyevi fanovi uživati uz njegove pjesme.
Dobra odluka je bila da se ne ide s klasičnim stilom trpanja cijelog života u film cirka dva sata, već tu krećemo od 1976. godine kada je Marley već velika zvijezda. I planira on koncert u Kingstonu u kojem je potpuni kaos, bande se kolju i međusobno ratuju pod patronatom dvije vodeće i suprotstavljene stranke. Marley ima ideju održati koncert kojim će pomiriti zavađene strane, donijeti mir i blagostanje na svoj otok, no neće to baš ići kako je planirao. Trebat će proći još neko vrijeme da on zaista održi ondje taj veliki koncert za rasta raju, a prije toga će morati snimiti i svoj najpopularniji i najbolji album "Exodus". Pratimo tako tu i kako je nastao taj epohalni album, kako je potom nastupao po cijelom svijetu, kako je shvatio da je obolio od raka kože, kako je to bila velika ljubav između njega i Rite (iako je i ona imala vanbračnih avantura, baš kao i on), ali i kako je on poput samog Isusa Krista oprostio čovjeku koji ga je pokušao ubiti iako se u stvarnosti susret Boba i atentatora nikad nije dogodio. Kroz rijetke i povremene flešbekove saznajemo i neke detalje iz njegove prošlosti, a odluka da se taj dio skrati što je moguće više vjerojatno je i najbolja odluka u cijelom filmu.
Malo je reći da mi malo idu na živce takvi ušećerni prikazi života protagonista u ovakvim filmovima. Zaobilazi Greenov film i najmanju kontroverzu vezanu uz Marleya pa iako je vjerojatno on u stvarnosti bio dobričina, čovjek koji je želio mir, zalagao se za jednakost i ravnopravnost, takav mesijanski prikaz zbilja je nepotreban. Stvaranje spomenika ljudima kojima su spomenici već podignuti jednostavno je suvišno i bezvezno, a šupalj je tu i scenarij, gluma me nije posebno oduševila. Iako je Marley bio iznimno politička osoba, bijesni revolucionar koji je naivno sanjao kao će glazbom širiti mir u svijetu i pomiriti zavađene strane, mi o toj njegovoj strani tu saznajemo jako malo. No, još jednom se pokazalo da je štancanje takvih beskrvnih biografskih filmova iznimno profitabilno jer je na budžet od 70 milijuna dolara (uopće čovjek ne bi pomislio da je film snimljen s takvim parama) zaradio gotovo 170 milijuna. Tako da uskoro možemo očekivati i nove slične filmove o Philu Collinsu, Mungo Jerryu, Mamas and Papas, Eliu Pisku ili Saveti Jovanović.
Recenzija filma preuzeta sa GamBeeFilmTvKnjiževnost.
