Society of the Snow [2023]
Oni nešto stariji sjetit će se filma Franka Marshalla "Alive" s početka devedesetih. Bila je to istinita priča o skupini mladih ragbijaša iz Urugvaja čiji se avion u listopadu 1972. godine srušio u Andama na putu za Čile. Dio putnika odmah je poginuo, a neki od njih uspjeli su preživjeti u tim nezamislivim uvjetima, po snijegu, na polarnim minusima, bez hrane. I to tako što su jeli ljudsko meso odnosno tijela onih koji nisu imali sreće i poginuli su ranije. Premda je ova priča o nesretnom urugvajskom letu 571 dobro poznata gotovo svo svima, Španjolac J. A. Bayona (The Orphanage, Jurrasic World) snimio je impresivnu humanističku survivalističku dramu koja ide korak ili dva dalje od starog filma s mladim Ethanom Hawkeom u glavnoj ulozi.
Kad je počinjao "Society of the Snow" pitao sam se što može novi film uopće donijeti toj dobro poznatoj priči. Ono najšokantnije i najstrašnije da su oni koji su preživjeli pad aviona morali jesti ljudsko meso i to meso svojih prijatelja i poznanika znamo i prije nego što vesela družina uglavnom mladih sjeda u avion u Montevideu. Za mnoge od njih to je i prvo putovanje izvan zemlje u kojoj je počeo građanski rat i u kojoj kreće izvanredno stanje te su građanska prava već ograničena, a vojna hunta samo što nije preuzela vlast. S druge strane, Čile je početkom sedamdesetih obećana zemlja za revolucionarno nastrojene studente jer ondje je na vlasti demokratski izabrani socijalistički predsjednik Salvador Allende i čini se da bi neka vrsta demokratskog socijalizma mogla uspjeti.
Uz mlade ragbijaše sa sveuličišta na put u Čile krenut će i njihovi prijatelji i rođaci, a način na koji je Bayona snimio sam pad zrakoplova je senzacionalan i nevjerojatno realističan i šokantan. Dio filma snimljen je na stvarnoj lokaciji gdje se u listopadu 1972. godine srušio urugvajski avion, a od početka do kraja djeluje sve to realistično i zastrašujuće. Podjednako je to priča o onima koji su uspjeli preživjeti i onima koji nisu, a iako je prvenstveno to ultimativna survivalistička drama, "Society of the Snow" je drama o nezamislivoj moralnoj dilemi. Jer u trenucima nakon pada aviona, preživjeli su uvjereni da će ih spasitelji vrlo brzo pronaći. Imaju oni u koferima zalihe hrane za nekoliko dana i pretpostavljaju da će to biti dovoljno za preživljavanje. No, problemi će početi praktički već prve noći.
Iako je deseti mjesec na južnoj polutci već kasno proljeće, Ande su na tim visinama tijekom cijele godine okovane snijegom i ledom. Možda i preko dana i nije tako hladno, no po noći temperatura pada za 30 stupnjeva pa će preživjelima olupina aviona poslužiti kao skrovište na kojem će spavati. No, ubrzo će krenuti lavine, snježne mećave i oluje, ali i ono po čemu je ova priča najpoznatija - glad. Kad shvate da im ništa drugo nije preostalo, polako će oni početi razmišljati o kanibalizmu. I neće to biti jednostavna odluka, no shvatit će oni da drugog izbora nemaju jer iz dana u dan fizički će pa i psihički propadati i postajat će svjesni da je pitanje trenutka kad će umrijeti u groznim mukama ako neće ništa jesti.
Snimio je Bayona impresivan film o ljudskoj prirodi, nagonu za preživljavanjem i želji za životom. Bez obzira što u startu znamo kako će ta priča završiti, "Society of the Snow" je od prve do zadnje minute impresivan i emotivan, potresan i zastrašujuć. I nije to bilo, pretpostavljam, nimalo ugodno snimanje, no sve se to isplatilo jer rezultat je izvanredan. Okupio je Bayona tu i mladu i posve nepoznatu ekipu glumaca uglavnom iz latinoameričkih zemalja koju predvodi mladi urugvajski glumac očito porijeklom s ovih prostora Enzo Vogrincic kao Numa. Taj student prava koji je zapravo igrom slučaja i u zadnji čas završio na kobnom letu, ujedno ima i ulogu naratora cijele priče koja se sjajno zaokružuje jer u ovom filmu vidimo i kako je izgledao povratak kući preživjelih. Sjajna je to drama koja je već osvojila nagrade za europski film godine u tehničkim kategorijama, a nominirana je za Zlatni globus za najbolji strani film.
Recenzija filma preuzeta sa GamBeeFilmTvKnjiževnost.
