Oppenheimer [2023]
Od Christophera Nolana očekivao se spektakl i on je taj spektakl isporučio u biografskoj drami o tvorcu atomske bombe, američkom fizičaru Juliusu Robertu Oppenheimeru. I definitivno to nije akcijski spektakl na tragu njegovih prethodnih filmova, posebno onih o Batmanu. Nije to ni klasična karakterna studija o čovjeku kojeg proganja čudovište koje je stvorio i svjesnosti da je iz boce pušten duh koji se nikad više neće moći vratiti unutra. Film je to u kojem se Nolan opet na sebi svojstven način poigrava s naracijom i imamo tu dvije glavne narativne linije, začinjene povremeno flešbekovima pa i ponekom introspekcijom gotovo na tragu Malicka.
Ipak, "Oppenheimera" bi se najbolje moglo opisati kao kombinaciju klasične biografske drame i političkog trilera gotovo na tragu onoga što je devedesetih u "JFK" i "Nixonu" radio Oliver Stone. Intrigantni triler o političkim igrama sredinom pedesetih kada je sezona lova na komunističke vještice bila na vrhuncu, a među onim označenima našao se i Oppenheimer. I 1955. godine, točno deset godina nakon što su atomske bombe koje je on proizveo bačene na Hirošimu i Nagasaki i Amerika je slavila junaka koji je stvorio te bombe, isti taj junak pokušava se prokazati kao izdajnik.
Senatski odbor počinje ispitivati Oppenheimera, a taj dio filma Nolan je snimio u crno-bijeloj tehnici. Paralelno se stalno vraćamo u prošlost, i to u boji, i pratimo Oppenheimerovu životnu priču još od kraja dvadesetih s glavnim naglaskom na vrijeme projekta Manhattan i stvaranje atomske bombe. Pa iako je vrhunac Nolanovog filma sama probna detonacija atomske bombe u pustinji New Mexica, sve ono što slijedi kasnije i prljave igre koje su mu podmetnute, bile su mi zapravo najbolji dio impresivnog filma koji je jednostavno stvoren za veliko platno kino dvorane.
Do kraja shvaćamo tko je bio Oppenheimer i kako je on bio svjestan što je stvorio. No, da nije baš on prvi uspio napraviti funkcionalnu atomsku bombu, vjerojatno bi netko to učinio koji mjesec ili koju godinu kasnije, a shvaćanje koliko je opasno igranje s atomskom energijom i da svijet nikad nije bio bliže masovnom uništenju, usmjerit će njegovo djelovanje. Bio je svjestan što će se dogoditi jednom kada Amerika dođe u posjed tog moćnog oružja i da je samo pitanje trenutka kada će ga i znanstvenici u drugim zemljama proizvesti. Iako zvuči apsurdno, čak pomalo i naivno, vjerovao je Oppenheimer da bi posjedovanje te uništavajuće bombe moglo dovesti do kraja ratova, morao je biti svjestan da će se dogoditi upravo suprotno.
Na samom početku upoznajemo Oppenheimera (solidni Cillian Murphy) kao mladog, usamljenog i povučenog fizičara, samotnjaka koji shvaća važnost novih otkrića u kvantnoj mehanici i gdje to može odvesti. Istovremeno je on ljevičar koji podržava socijalističku misao, no nikad nije formalno postao član američke komunističke partije, a židovsko porijeklo dijelom je i razlog zašto je tako odlučno prihvatio rad na projektu Manhattan. Znao je on da Nijemci u kolegi fizičaru Heisenbergu imaju ozbiljnu konkurenciju, a bio je svjestan što bi Hitler mogao napraviti ako prvi dođe do atomske bombe.
Usprkos trajanju od dobrih tri sata, Nolan je snimio film odlične dinamike u kojem nema praznog hoda i koji je po običaju nakrcan poznatim glumcima. Pa iako su slični biografski filmovi u pravilu kao stvoreni za glumačke bravure i fini mamac za Oscare, Nolan je i otprije poznat da nije on režiser poput Andersona ili Aronofskog kojem su ključne te glumačke izvedbe. On je režiser vizualno spektakularnih filmova iza kojih se gotovo pa potajno nerijetko skriva melodrama (kao recimo u Interstellar), a slična je situacija i ovdje. Baš kao i Murphy koji i fizički podsjeća na stvarnog Oppenheimera, solidan je i njegov "nemesis" Robert Downey Jr. kao šef komisije za atomsku energiju Lewis Strauss koji će zapravo i zakuhati njegovo saslušanje.
Tu su i Matt Damon, Emily Blunt, Florence Pugh, Casey Affleck, Rami Malek, Josh Hartnett, Kenneth Branagh, Benny Safdie, Jason Clarke i mnoga druga poznata lica. Iako ga vidimo tek u nekoliko kratkih scena, važnu ulogu će tu odigrati i Albert Einstein (baš kao što je važnu ulogu u "Prestige" imao i Nikola Tesla), vjerojatno uzor svim fizičarima mlađe generacije kao što je bio i Oppenheimer. Definitivno je Nolanov film opravdao očekivanja, a lijepo je za vidjeti da je i jedan takav film, trosatna biografska drama (u kojoj se uglavnom samo priča, vidio sam negdje komentar nekog mongoloida s interneta) koja je sve samo ne tipična površna holivudska zabava, uspio ostvariti i sjajan uspjeh na kino blagajnama. Možda to bude nagovještaj da ćemo ubuduće u kinima moći gledati i nove slične filmove, a ne samo superjunačke budalaštine.
Recenzija filma preuzeta sa GamBeeFilmTvKnjiževnost.
