Triangle of Sadness [2022]
Vjerojatno najuspješniji švedski filmaš još od Ingmara Bergmana i miljenik europske kritike Ruben Östlund je nakon "Square" osvojio i drugu Zlatnu palmu u Cannesu. Ušao je tako u uzak krug autora kojima je to uspjelo, a mislim da je Östlund specifičan po tome jer je glavnu nagradu na najprestižnijem filmskom festivalu osvojio s dva uzastopna filma. I snimio je opet on brutalnu satiru, a nakon svijeta moderne umjetnosti u "Square", sada se on obrušio na svijet bogatih i slavnih u "Triangle of Sadness". Za mene je Östlund gotovo pa filmska verzija genijalnog francuskog pisca Michela Houllebecqa, kontroverznog i provokativnog autora koji tako sjajno raskrinkava hipokriziju i obijest današnjeg zapadnog društva.
Ljudi kakve vidimo u Houllebecqovim romanima gotovo su identični likovi u Östlundovim filmovima, a ovaj puta ovaj je Šveđanin skinuo rukavice i na najbrutalniji i najeksplicitniji način do sada prikazao taj svijet bogatih i slavnih. Likove je on intencijski ovdje sveo gotovo na razinu karikatura, a film je podijelio u tri čina. U prvom dijelu pratimo odnos slavne manekenke Yaye (južnoafrička manekenka Charlbi Dean koja je preminula u 32. godini ubrzo nakon premijere filma) i manekena koji se tek probija Carla (Harris Dickinson). I taj je uvodni dio potpuno genijalan jer sjajno tu Östlund ismijava rodno nametnute uloge u društvu nakon što se Carl pobuni jer opet on mora platiti račun u restoranu iako je njegova partnerica ta koja puno bolje zarađuje.
Yaya se ponaša potpuno nezainteresirano i kao da namjerno provocira nesigurnog Carla, a potom njih dvoje odlaze na luksuzno krstarenje. Poznata manekenka i influencerica to je krstarenje dobila na poklon od sponzora, a među putnicima su likovi koji zanimljivo oslikavaju cijelo to društvo današnjih bogatih i uspješnih. Tu je i ruski oligarh Dimitrij (Zlatko Burić) koji i ne skriva da se sumnjivo obogatio tijekom tranzicije i stereotipni je on, razmetljivi, glasni i potpuno sirovi milijarder kojem društvo pravi trofejna supruga Ljudmila. Na brodu je i stari britanski par koji se obogatio proizvodnjom bombi, a svi ti ljudi ponašaju se upravo onako kako i zamišljamo da se ponašaju takvi bogati i bahati ljudi.
Posada je tu da ispunjava sve njihove želje pa ako jedna putnica poželi da sva posada napusti svoja mjesta i ode na kupanje, to oni moraju i učiniti. Svijet je to u malom u kojem oni koji nemaju moraju ugađati onima koji imaju i to uz smiješak iako je jasno da bi te ljigavce najradije i sami zatukli. No, to egoistično, bahato, samoživo, sebično i razmaženo društvo naći će se u problemima u trećem i nekako najslabijem činu filma nakon brodoloma kada se ispostavi da su oni potpuno nesposobni za preživljavanje. I prije toga će se ovo luksuzno krstarenje pretvoriti u potpuni kaos na više razina, a svemu će kumovati i potpuna nezainteresiranost pijanog kapetana (Woody Harrelson) koji i ne skriva da prezire i ne podnosi ljude koje vozika po tim toplim morima.
Pomalo mi se činilo i da je "Triangle of Sadness" i svojevrsni Östlundov "Meaning of Life" jer praktički svi ti putnici su gotovo na razini gospodina Creoseota iz Monty Pythona. I ne samo simbolički, već će se svi gotovo naći u njegovoj koži i nastavit će s obijesnim obžderavanjem i u trenucima kada nikome normalnom ne bi bilo do jela. Iako su likovi ovdje zanimljivi i intencijski groteskni, imam dojam da su sami likovi tu Östlundu manje važni od situacija u koje ih stavlja i služe oni samo da bi se što eksplicitnije istaknula tema otvorenje sprdnje iz takvih ljudi.
Opet je Östlund imao ogromne ambicije i želio je filmom obuhvatiti gotovo sva problemska područja današnjeg društva. Od odnosa među spolovima i njihovim ulogama u današnjem društvu, od činjenice da su i ljudska prava danas svedena na potrege marketinga pa do toga da živimo u svijetu koji se potpuno pomirio s tim da su oni najgori na vrhu društvene hijerarhije. I nudi on prilično ciničan pogled jer kada oni s društvenog dna neočekivano dobiju moć i ispostavi se da su njihove vještine u određenim situacijama puno potrebnije, bit će to tek kratkog vijeka. Jer i oni su svjesni da je to kratkotrajna anomalija koja im nudi priliku da za sebe pokušaju izvući neku korist za vrijeme kad se situacija vrati u normalu.
Ismijava tu Östlund i svijet mode te činjenicu da je fizička ljepota danas itekako vrijedna moneta koja se može oploditi i materijalizirati što vidimo na primjeru Yaye. Ona je potpuno svjesna toga i odlučila je ono što ima iskoristiti najbolje u najkraćem mogućem roku dok joj Carl tu služi samo kao također lijepi privjesak dok ne zgrabi nekog starog bogataša koji će joj osigurati spokojan život.
Carl je također svjestan da je njihov odnos gotovo isključivo transakcijski te i njemu partnerstvo s Yayom nudi prilike za poslove, no potpuno je jasno da nitko od njih i nije spreman za neki ozbiljniji odnos baš zato jer oboje previše vole sami sebe. I sam naziv filma dolazi iz modnog svijeta i trokutom tuge, saznat ćemo odmah u uvodu, naziva se termin koji koriste plastični kirurzi za područje glave između obrva koje se može popraviti Botoxom za petnaestak minuta.
Recenzija filma preuzeta sa GamBeeFilmTvKnjiževnost
