The Banshees of Inisherin [2022]
Pet godina nakon perfektnog "Three Billboards Outside Ebbing, Missouri", Martin McDonagh snimio je podjednako čudesan film. Film koji je tematski i stilski potpuno različit od prethodnika, a opet jednostavno savršen, neponovljiv, originalan, emotivan, dirljiv i duhovit. Ponovno je McDonagh nakon "In Bruges" spario Colina Farrella i Brendana Gleesona, a oni su sada dva najbolja prijatelja koji dvadesetih godina prošlog stoljeća žive na otočiću na krajnjem zapadu Irske, Inisherinu. No, jednog dana, stariji od njih dvojice, violinist Colm (Gleeson) samo će reći mlađem Padraicu (Farrell) - više mi se ne sviđaš i ne želim više biti s tobom prijatelj. Dosadili su mi tvoji isprazni i dosadni razgovori i do kraja života više ne želim s tobom prozboriti niti riječ.
I dok je nekako posve normalno da čovjek jednostavno prekine sve kontakte s djevojkom ili bivšom ženom s kojom se razišao, jednom kad postaneš s nekim prijatelj, baš i nije običaj da se s njim prekine na ovakav način. Pomalo prostodušni Padraic, seoski bezbrižni veseljak, jednostavan tip koji se ne zamara s nekim dubokoumnim pitanjima, potpuno će se pogubiti. Nije mu jasno što je on to učinio da ga Colm više ne želi za prijatelja. Je li mu možda pijan rekao nešto pa se toga ne sjeća? Spoznaja da mu Colm više ne želi biti prijatelj potpuno će ga progoniti i dovesti do toga da će se on do kraja karakterno pretvoriti u potpunu drukčiju osobu od one kakvom su ga svi u selu zvali.
Prema irskoj legendi izraz "Banshee" predstavlja ženskog duha čije je pojavljivanje zapravo upozorenje obitelji da će netko od njih uskoro umrijeti. Taj Banshee je ovdje možda stara gospođa McCormick koju svi izbjegavaju i djeluje ona gotovo poput duha, a nju će na početku ugostiti Padraicova sestra Siobhan (Kerry Condon odlično parira vodećem muškom dvojcu). Pa iako Padraica praktički svi mještani otoka vole i simpatičan im je, neće se on samo tako pomiriti sa činjenicom da je odjednom postao dosadan dojučerašnjem najboljem prijatelju koji je odlučio ostatak života provesti u miru i tišini, skladajući glazbu bez da ga netko stalno davi dosadnim pričama.
I s jedne strane Colma se donekle može razumjeti jer svi vjerojatno poznamo neke tipove koji su jednostavno daveži, no kojih se zbog nekih društvenih normi ne možemo samo tako riješiti. Vrlo brzo situacija između Padraica i Colma će eskalirati, a može se nekako rubno na konflikt između njih dvojice gledati i kao na metaforu na irski građanski rat koji bijesni za to vrijeme i svako malo mještani ovog fikcionalnog otočića čuju pucnjeve i eksplozije koje odjekuju s kopna. Jedan je to od onih filmova koji se gledatelju od samog početka uvuče pod kožu i čovjek razmišlja kako se uopće može razviti jedna naizgled tako banalna priča. No, McDonagh je još jednom pokazao da je apsolutni velemajstor jer ovo je maestralna tragikomedija, istovremeno tako duhovita, a tako tužna.
Odličan je to film o muškom prijateljstvu i usamljenosti jer i Padraic i Colm su samci koji praktički ništa ne rade osim što su svakog dana točno u dva sata u pubu i tako im prolaze dani. McDonagh tu kao da pokušava uhvatiti irski duh, taj njihov blues, tu irsku tvrdoglavnost i inatljivost, spremnost da se ustraje u onome što si zamislio pa makar to bila potpuna ludost kao što je slučaj ovdje. Film je to i o sitnim dušama, izoliranim malim mjestima punim ogorčenih, tužnih i nerealiziranih ljudi koji vjerojatno nikada i nisu težili nečem većem u životu, već im je sasvim dovoljno bilo ono što imaju. Jednako kao što su sjajni likovi Padraica i Colma, sjajna je i Siobhan, žena koja je očigledno žrtvovala sve svoje snove, ambicije i želje kako bi brinula za brata pošto joj on ne djeluje sposobnim za samostalan život.
Nakon nekog vremena shvatit ćemo da Siobhan i nije u krivu jer Padraic neće prestajati s očajavanjem zbog Colmove iznenadne odluke te će mu novi najbolji prijatelj postati njegov kućni ljubimac, minijaturni magarac. Mastralno McDonagh tu koristi i ta irska prostranstva, to opuštajuće i umirujuće zelenilo omeđeno plavetnilom mora. "The Banshees of Inisherin" je film koji od početka opčinjava i koji kreće kao bedasta, zaigrana gotovo anegdotalna zafrkancija, a s vremenom prerasta u nešto gotovo mitsko.
U duboku karakternu studiju ekstrema ljudskog duha i karaktera, u gotovo pa apsurdističku, egzistencijalističku tragikomediju o besmislu ljudskog postojanja i shvaćanja da se brzo nakon što umremo, više nitko i neće sjećati da smo uopće postojali.
Ta spoznaja kao da će početi proganjati Colma i on kao da je pod stare dane odlučio ostaviti neki trag, a Padraic bi mogao biti taj uteg koji ga vuče od besmrtnosti. Vrijeme koje provodi s njim opijajući se u pubu i slušajući njegove isprazne priče o boji govna koje je posrala njegova magarica, Colm kao da je odlučio provoditi konstruktivnije i korisnije. Barem on tako misli iako je i sam negdje u dubini duše svjestan da je to besmislica, no lakše je za ispraznost vlastitog života uzrok pronaći u nekom drugome. Sjajan je dijalog između njih dvojice i o tome što to znači biti dobar čovjek i koliko je to zapravo bitno. Ma sjajan je ovaj cijeli film u kojem su i Farrell i Gleeson ponovno u sjajnoj formi i ne bi bilo pogrešno da bilo tko od njih, ako ne i obojica, konačno dobiju neke vrijedne glumačke nagrade.
Recenzija filma preuzeta sa GamBeeFilmTvKnjiževnost
