Klasik dana: Gosford Park [2001]
Pred sam kraj karijere pa i života (umro je pet godina kasnije sa 81, nakon još dva osrednja filma), veliki američki fimaš Robert Altman snimio je jedan od svojih najboljih filmova. Crnohumornu satiričnu triler - dramu u kojoj je okupio izvanrednu glumačku postavu koja na prvu izgleda kao savršen miks dva možda i najpoznatija britanska filmska proizvoda. Na prvu je "Gosford Park" jedan od onih tipičnih britanskih filmova o dokonoj, uobraženoj, bahatoj i snobovskoj engleskoj aristokraciji. No, vrlo brzo shvaćamo da je ta ivoryjevska aristokratska drama o visokom društvu začinjena murder-mystery tematikom na tragu Agathe Christie jer će domaćin raskošnog druženja u jednoj od onih tipičnih britanskih provincijskih vila završiti mrtav.
Kao što je nešto slično perfektno izveo u prethodnim filmovima kao što su "Nashville" ili "Short Cuts", Altman i ovdje s brojnom likovima koji će se u studenom 1932. godine naći kao gosti bogatog industrijalca Sir Williama McCordlea (Michaela Gambona), njegove žene Lady Sylvie (Kristin Scott Thomas) i kćeri Isobel na imanju koje se naziva Gosford Park isprepliće perfektan mozaik. Kao da sir William nema već dovoljno služinčadi, batlerčadi i svih ostalih sluga koje su u to vrijeme imali slični ljigavci, svi gosti povest će i svoje pomoćno osoblje. I dok će se aristokracija te drugi gosti među kojima su i američki producent koji je stigao u društvu obiteljskog prijatelja Ivora Novella (Jeremy Northam) smjestiti na katovima vile, brojna služinčad spojena je u potkrovlju i podrumskim prostorima.
I zaista bi previše vremena i prostora oduzelo nabrajanje svih likova koji se nalaze na Gosford Parku, no odmah nam je jasno tko ima kakvu ulogu. I dok je od početka jasno da je sva ta služinčad ondje kako bi aristokraciji omogućila što ugodniji boravak, gosti su ondje s različitim motivima. Neki od njih su u financijskim problemima i nadaju se da bi im stari ljigavi pokvareni i bezobrazno bogati i podjednako bahati mogao pomoći. Holivudski producent Morris Weissman (Bob Balaban koji je s Altmanom i došao na ideju za film po inspiraciji Renoirovog klasika "Pravila igre" iz 1939. godine) je ondje došao jer planira snimiti film o sličnom druženju u tipičnoj engleskoj vili tijekom kojeg će se dogoditi ubojstvo.
I onda će se dogoditi baš to što je Weissman zamišljao - netko će ubiti domaćina. Na scenu će tada doći smotani inspektor Thompson (Stephen Fry) i ispostavit će se da je sir Williama netko prvo otrovao, a potom ga je netko izbo nožem nesvjestan da je već mrtav. A motiva za ubojstvo omraženog domaćina imaju mnogi. Od gostiju do posluge i dok će inspektor koji vrijeme provodi u društvu aristokracije, dok je njegov asistent Dexter odmah smješten među poslugu, provoditi istragu, pretvorit će se "Gosford Park" u sjajnu crnu komediju u kojoj na rubu farse Altman istražuje klasne odnose i zafrkava se na njihov račun.
Iako imamo tu zaista bezbroj likova koje su utjelovili brojni odlični glumci (Helen Mirren i Maggie Smith bile su nominirane za Oscara za sporedne ženske uloge, a tu su, da nabrojim samo neke, i Kelly McDonald, Clive Owen, Emily Watson, Alan Bates, Derec Jacobi, Ryan Philippe, Richard E. Grant i Charles Dance) i svatko od njih dobit će priliku da zablista i pokaže se. S vremenom ćemo shvaćati ne samo pozadinu, već i motivaciju gotovo svih njih i maestralno su Julian Fellowes (kreator uspješnog serijala "Downtown Abbey") koji je osvojio Oscara za originalni scenarij te Altman postavili dinamiku odnosa između likova.
Iako u početku možda djeluje zbunjujuće i prenatrpano kada cijela ta vojska likova odjednom počne dolaziti na Gosford Park, svi će oni do kraja imati neku svoju više ili manje važnu ulogu, no svi oni su tamo s nekim razlogom i do kraja ćemo saznati koji je to razlog. "Gosford Park" je jedan od onih filmova koji s protokom vremena nimalo ne gubi na svježini i podjednako je briljantan sa svakim novim gledanjem.
