Tina [2021]
U moru biografskih dokumentaraca o glazbenim zvijezdama i zvjezdicama, stigao je red i na legendarnu rock-baku, Tinu Turner. I bio je ovo jedan od najboljih rockumentaryja u zadnje vrijeme i sjajno je dvojac koji je već osvojio Oscara za najbolji dokumentarac (Undefeated iz 2011., a snimili su i također kvalitetni LA 92), Dan Lindsay i T. J. Martin predstavio životnu priču žene koja je vjerojatno svima jako dobro poznata. Iako ne mogu reći da sam ikada slušao Tininu glazbu (osim onih neizbježnih trenutaka kada bi na HTV-u krenula emisija "Kućni ljubimci" i pjesma "Simpley the Best"), činjenica je kako je ova žena jedna od ikona moderne glazbe. I ne samo ikona, već i inspiracija, sirova energija, upornost, odlučnost, snaga, beskrajna samouvjerenost i hrabrost koju savršeno prepoznajemo i upoznajemo u ovom filmu.
Lindsay i Martin u Tininu priču kreću in medias res odnosno s prijelomnim trenutkom njenog života i karijere početkom osamdesetih kad je s javnosti odlučila podijeliti stravična iskustva s mužem zlostavljačem Ikeom. Potom se vraćamo u prošlost, u njene početke i odrastanja na poljima pamuka te kako su je prvo ostavili majka, zatim i otac te kako je uopće upoznala gitarista i skladatelja Ikea Turnera (koji joj je nadjenuo ime Tina, a do tada se zvala Annie Mae Bullock). Kako su izgledali prvi dani u bendu s budućim mužem, poneki uspjesi i prepoznatljivost, koje su ubrzo zasjenili praktički svakodnevno nasilje bolesnog paranoidnog sadista od kojeg je uspjela pobjeći nakon više od 15 godina zajedničkog života.
I na kraju, kako je izgledalo to kada se s punih 40 ili čak nešto više godina našla na novom početku i morala praktički od nule graditi karijeru i svoj glazbeni izričaj dok je cijelo to vrijeme svi samo ispituju o Ikeu i vraćaju je u ružno doba. Nije to bio dobar život, priča u uvodu filma Tina Turner te ističe da je loše uvijek nekako zasjenilo ono dobro i očito je da se nevoljko vraća u prošlost. Iako je njen odnos s Ikeom, jasno, središnja točka ne samo ovog filma, već i cijele njene životne priče, autori su mudro postupili što nisu naširoko pokušavali objašnjavati zbog čega žene ostaju sa zlostavljačima. Umjesto toga, imamo Tinu koja se prisjeća svog tog vremena, promišlja o onome što se događalo, a sve je to popraćeno arhivskim snimkama, snimkama nastupa u kojima vidimo kao da ona sav taj bijes, tugu, nesreću, osjećaj krivnje i nemoć izbacuje na pozornici i nastupima. Na kraju, dok će se Tina Turner vjerojatno vječno pamtiti kao jednu od najvećih pjevačica svog vremena, po čemu će se uopće pamtiti Ikea? Po njegovoj glazbi? Ili po nasilju?
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.
