Igor Božanić: Svaki čovjek me sluša na drugi način
Foto: Nenad Vujanović
Sir Croissant bio je nezgrapni pseudonim pod kojim sam snimao i izvodio pjesme na engleskom jeziku dok sam bio na početku bavljenja muzikom. Vremenom sam počeo da otkrivam novi muzički i pjesnički svijet na srpskom jeziku i činilo se prikladnim da muziku izvodim pod sopstvenim imenom.
Rekao je to u razgovoru za “Glas Srpske” talentovani banjalučki kantautor Igor Božanić, govoreći o razlozima zašto je sjajni album prvenac “Runo” snimio pod vlastitim imenom, a ne pod pseudonimom Sir Croissant, pod kojim je objavio nekoliko EP izdanja.
- To znači da sam ličniji u muzičkom izrazu, budući da je pjevanje na srpskom zahtijevalo hrabrosti, jer nema jezičke distance koja bi me ograđivala od tekstova - kaže muzičar.
GLAS: Album je teško svrstati u profilisanu žanrovsku fioku, osim one najuopštenije - alternativni folk kantautor. Kako vidite sopstvenu muziku i da li joj je potrebna klasifikacija?
BOŽANIĆ: I sam tako svrstavam svoju muziku. Vidim je skoro u potpunosti kao ličnu, jer uticaje nosim sa sobom i nisam ih toliko svjestan dok je stvaram. Jednom kada se pjesme čuju, žanrovska klasifikacija prestaje biti potrebna.
GLAS: Album je nastao u kućnim uslovima, uz odličnu produkciju. S kime ste radili na pjesmama i kako je protekla saradnja sa etiketama “Pop Depresija/Kišobran”?
BOŽANIĆ: Ovo je prvi put da imam gostujuće instrumente - harmoniku i violončelo, za šta su zaslužni Darko Ružičić i Ozren Četković. Na pjesmama sam radio sa omiljenim toncem Srđanom Radakovićem, koji mi je pomogao oko snimanja gostujućih instrumenata i dijelova albuma, i koji je uradio master i obradio pjesme kroz analogne mašine kako bi se dobio specifičan, željeni zvuk. Većina toga je, ipak, nastala pred mikrofonom u mojoj kući. Za vrijeme stvaranja albuma Viktorija Banda je izvezla omot sa motivima iz pjesama, dok je Sandra Dukić pomogla u organizaciji i ustupanju prostora. Kada je album bio gotov, stupio sam u kontakt sa Ivanom Lončarevićem, osnivačem izdavačke kuće “Pop Depresija” i ubrzo smo organizovali samo objavljivanje albuma u Beogradu, gdje sam se u međuvremenu preselio. Mnogo mi je ljudi pomoglo u stvaranju albuma podrškom i savjetima u tom zapravo veoma iscrpnom procesu i ko zna koliko bi se sve odužilo da nije bilo i dobre volje ostalih.
GLAS: Album je mračnog i melanholičnog, ali ne i depresivnog zvuka. Koliko je takva atmosfera posljedica njegovog snimanja tokom pandemijske izolacije, a koliko Vaših unutrašnjih osjećanja?
BOŽANIĆ: Prvobitno je zamišljeno da album bude otvoreniji i pristupačniji, ali s obzirom na uslove kada je počeo zadnji pokušaj snimanja, otprilike usred stupanja prvih mjera na snagu, odlučio sam se za neposredniji pristup snimanju. Uspjeli smo da održimo neki tok, tako da album nije toliko depresivan, koliko je težak. Svojim zvukom ogleda i hermetičnost koja je ubrzo nastupila sa pandemijom.
GLAS: “Daleko smo, drži me za ruku, daleko smo, dabogda crk'o tu”, kažete u uvodnoj pjesmi. Da li smo stvarno toliko daleki jedni od drugih, iako živimo u vremenu sve bržih sredstava komunikacije?
BOŽANIĆ: Zanimljivo je kako se značenja pjesama mijenjaju od ljudi do ljudi, i od vremena do vremena. Za nas, mlađu generaciju, taj novi svijet brzih informacija i komunikacije oduvijek je aktuelan, stoga ta distanca koja se javlja onda kada smo najviše povezani nije tolika jer smo se, nažalost, već navikli na njene posljedice. Ipak, ja se u pjesmama često vraćam nostalgiji, u ono malo vremena koje sam preživio bez interneta, igrajući se vani i provodeći vrijeme sa porodicom. Uvijek je istina ono što stariji govore, da treba da cijenimo vrijeme u mladosti, ali samo donekle možemo da se borimo sa onim što ovo vrijeme nosi. Treba da postoji razumijevanje za one koji ne mogu da budu istrajni i koji zbog toga imaju problema, konkretno mislim na mentalno zdravlje i socijalno snalaženje. Najbitniji su ljudi i odnosi koje sa njima gradimo jer nas oni održavaju, bilo to uživo ili preko interneta.
GLAS: Album duguje naziv stihovima “sude ko si ti, da runo kidaš, da kožu skidaš”, iz jedne od najzanimljivijih numera “Jagnje”, koji nude mnogo asocijacija, od biblijskih do naturalističkih?
BOŽANIĆ: Pjesma “Jagnje” bavi se upravo onim što sam pomenuo u prethodnom odgovoru, nošenjem sa vremenom i sa mentalnim zdravljem. Jagnje se čini nekim stvorenjem koje je potpuno nevino i neukaljano, a koje život s vremenom prlja i navikava na sve ono što donosi odrastanje.
GLAS: Albumom generalno dominiraju jake poetske slike, naglašenih motiva, koliko je izazov za Vas pomiriti pjesnika i muzičara u zaokruženu cjelinu?
BOŽANIĆ: Pomirenje pjesnika i muzičara u cjelinu jedan je od najvećih uticaja na izbor muzičkog pravca po kome sam krenuo. Da bih uspio da prenesem ideje, morao sam se osloniti na prirodnu melodiju svog jezika, a ona je u tradicionalnim i narodnim pjesmama. To mi je omogućilo da svoje riječi i pjesme uskladim sa muzikom, a da to zvuči kako treba.
GLAS: Koliko ste zadovoljni urađenim poslom i kakvi su planovi za period pred nama kada su u pitanju koncerti i sama muzika?
BOŽANIĆ: Zadovoljan sam reakcijama ljudi i recenzijama medija, koje nisu u nekom ogromnom broju, ali su zato osjećajne i posvećene. To me čini zadovoljnim jer vidim da je muzika doprla do ljudi i znači mi kada mi se javi neko kome je pomogla ili ko ju je intenzivno doživio. To je, na kraju, i njena poenta. Što se tiče planova, pjesme se pišu, albumi se planiraju, a koncerti su konstantno pod znakom pitanja. Za sada zvanično stoji jedan koncert na ljetnoj sceni kina “Šiška” u Ljubljani u avgustu, a pregovaram o koncertima u regionu i u Banjaluci za nadolazeći period. Trebalo bi da bude više događaja nakon septembra, kada je ovakvoj muzici “sezona”.
Uticaji
GLAS: Slušajući album čuju se naznake nekih muzičkih uticaja, od Tima Baklija i Nika Drejka, preko Nika Kejva, do Bon Ivera ili Hosea Gonzalesa. To su lične slušalačke asocijacije, pa me zanima koji su autori uticali na Vas kao konzumenta i kao muzičara?
BOŽANIĆ: Prirodno je upoređivati nešto nepoznato sa nečim poznatim kako bismo sebi i drugima definisali to što slušamo. Ne mislim da sam poseban u tome što radim, jer kantautorstvo je poznato oduvijek, i radim što i svaki kantautor - pišem pjesme, snimam albume i nastupam. Svoje uticaje nosim sa sobom i oni automatski izlaze u mojim pjesmama. Iako ste nabrojali meni drage muzičare, najveći uticaj na mene imaju Ejdrijan Lenker i Džoni Mičel, a od tradicionalnih Teofilovići. Ostali muzičari uglavnom na mene ostavljaju uticaj svojim stavovima prema životu i stvaranju, poput Nine Simon.
Intervju je originalno objavljen na sajtu Glas Srpske.
