Bad Tales [2020]
Jul 25, 2020
Favolacce a.k.a. Bad Tales
Pepito Produzioni, Rai Cinema, Vision Distribution / 2020
Režija:
Damiano D'Innocenzo (as Fratelli D'Innocenzo), Fabio D'Innocenzo (as Fratelli D'Innocenzo)
Scenario:
Damiano D'Innocenzo (as Fratelli D'Innocenzo), Fabio D'Innocenzo (as Fratelli D'Innocenzo)
Zemlja proizvodnje:
Italy, Switzerland
Jezik:
Italian
8
Malo koji film je u posljednje vrijeme uspio tako savršeno pogoditi sliku i priliku današnjice kao ova mučna i šokantna drama braće D'Innozenzio premijerno prikazana u službenom programu festivalu u Berlinu, gdje je "Favolacce" ili "Bad Tales" blizancima iz Rima, Damianu i Fabiu D'Innozenziu donio nagradu za najbolji scenarij. Šteta je samo što ova realistična priča smještena u predgrađe Rima ima određenih problema s naracijom i ritmom jer je ovdje bilo potencijala za čistu desetku, no i ovako je "Favolacce" izniman film koji svakako vrijedi pogledati. Ova eksplozivna drama pomalo me čak podsjetila na "Happiness" Todda Solonza, posebno jer su i ovdje svi (odrasli) likovi potpune moralne nakaze. No, za razliku od svog američkog kolege, braća D'Innozenzio u svoje redom gadljive i zaista odvratne (odrasle) likove nisu ni pokušali usaditi ni trunčicu ljudskosti koja bi kod gledatelja mogla izazvati empatiju za sve ono što će doživjeti.
Po izlasku iz kina gledatelj ima osjećaj da su svi ti sirovi, glupi, bijedni, isprazni, površni, iskompleksirani, zavidni i jalni tipovi dobili upravo ono što su i zaslužili, koliko god to grubo zvučalo. Glavna tema kojom se bavi "Favolacce" su ljudi koji ne samo da upće ne razumiju svoju djecu, već ih to nimalo ne zanima. Upoznat ćemo ovdje ljude, muškarce, žene i parove potpuno obuzete samima sobom i gonjene niskim strastima i pobudama, kompleksašima koji osjećaj zadovoljstva imaju tek kada shvate da su u nečemu bolji od svojih susjeda. Braća D'Innozenzio uvode nas ovdje u zaista odvratan i ljigav polusvijet predgrađa Rima, a praktički sve protagoniste ćemo upoznati u uvodnoj sceni zajedničke večere nekoliko obitelji iz susjedstva.
Dok se jedan pater familias odnosno Max hvali ostatku društva kako je uspješan u poslu i kako se zbog poslovnih obveza ne može posvetiti obitelji, Bruno (Elio Germano, jedino relativno poznato lice u glumačkom ansamblu) vadi teško naoružanje. Iako je on jedan od onih tipičnih besposličara koji se po cijele dane samo izležava, ništa ne radi, a svima pametuje, on je ostatku društva odlučio pokazati kako pametnu djecu ima. Mlađahni Dennis i Alessia tako pred čitavim društvom moraju čitati ocjene iz svjedodžbi u kojima imaju same petice, dok Maxova kćer i nije baš nešto uspješna u školi. Iako jedan drugog ne mogu smisliti i redovito ogovaraju jedan drugog iza leđa, kad su zajedno Bruno i Max se ponašaju kao najbolji prijatelji, a po sklonosti, sirovosti i ljigavosti potpuno su jednaki pa tako na jednom dječjem rođendanu zajedno komentiraju kako bi s guštom analno silovali jednu mamu koja se pojavila na proslavi.
Možda oni misle da njihova djeca ne primijećuju njihovo ponašanje i da ti klinci od kojih 13 ili 14 godina ne shvaćaju kakvi su njihovi roditelji zapravo ljudi, no svi ti klinci itekako dobro shvaćaju što se događa oko njih. Shvaćaju oni dobro svu tu površnost, iskvarenost i obuzetost samima sobom kod svojih roditelja. No, isti ti roditelji zato zbog svog ponašanja i karaktera uopće ne vide, a ne žele ni vidjeti što se događa s njihovom djecom. Ti odvratni ljudi uopće se ni ne trude shvatiti što njihova djeca žele, što ih zanima i koji ih problemi muče, a čini se da im djeca jedino služe da bi se susjedima mogli hvaliti njihovim uspjesima i nabijati im komplekse što su uspješnija, pametnija ili bolja od njihove djece.
Iako su braća D'Innozenzio u nekoliko navrata imali priliku ovu priču koja se pomalo lijeno vuče, povlači kao i ljudi koje gledamo, potpaliti i raspaliti, oni su kulminaciju odlučili odložiti za samu šokantnu završnicu filma. Sve zapravo ovdje vodi toj kulminaciji i iako me na trenutke živciralo i smetalo to konstantno odlaganje i zaobilaženje nakon nekog vremena očitog punchlinea, ima cijela ova priča itekako smisla i film je to koji funkcionira na više razina. "Favolacce" je jedan od onih filmova koji zapravo nije nimalo ugodan za gledanje i autori su ga intencijski tako i napravili, no priča je to koja savršeno oslikava današnje društvo. Društvo ljudi obuzetih samima sobom, ljudi koji ne primijećuju ništa osim samih sebe i koje ne zanima apsolutno ništa osim zadovoljavanja vlastitih potreba, potpuno zanemarujući sve ono što se zbiva oko njih.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.
