Birds of Passage [2018]

Pájaros de verano a.k.a. Birds of Passage
Ciudad Lunar Producciones, Blond Indian Films, Pimienta Films / 2018
Režija: 
Cristina Gallego, Ciro Guerra
Scenario: 
Maria Camila Arias, Jacques Toulemonde Vidal
Zemlja proizvodnje: 
Colombia, Denmark, Mexico, Germany, Switzerland, France
Jezik: 
Wayuu | Spanish | English
10
10

Vjerovali smo da će nam ova divlja biljka donijeti bogatstvo, no donijela nam je ona samo uništenje, kaže u prologu ponajboljeg filma snimljenog 2018. godine jedan od rijetkih preživjelih pripadnika kolumbijskog indijanskog plemena Wayuu. Taj možda i najbolji film snimljen 2018. godine zove se "Pajaros de verano" ili "Birds of Passage", a ta divlja biljka zapravo je marihuana. Biljka koja je kratkoročno pripadnicima pojedinih klanova ili obitelji ovog plemena smještenog na samom sjeveru Kolumbije i Venezuele čak i donijela bogatstvo, pokazat će se i kao pravo prokletstvo jer će zbog zarade i profita, nečega što im je do tada bilo potpuno nepoznato, između njih izbiti bratoubilački rat i praktički će se uništiti cijela jedna kultura. Iako su mnogi odmah nakon premijere ovog filma na redateljskoj večeri festivala u Cannesu 2018. godine počeli provlačiti paralele sa sličnim kriminalno - gansgterskim sagama, kao što su "Kum", "Lice s ožiljkom" ili čak serija "Obitelj Soprano", na film koji su zajedno snimili supružnici Ciro Guerra i Cristina Gallego (koji su se tijekom produkcije uspjeli i razvesti), može se gledati i kao na parabolu na cjelokupno kolumbijsko društvo i državu.
Kad su se ondje krajem 70-ih, a posebno početkom 80-ih pojavili kokainski karteli, dotadašnje društvo potpuno se raspalo i cijela Kolumbija postala je veliko poprište obračuna između kartela, policije, regularne vojske, marksističkih gerilaca i sveg ostalog. Sve što je do tada vrijedilo postalo je posve nebitno i sve je podređeno proizvodnji i distribuciji droge prema Sjevernoj Americi, a isto to će se dogoditi i s glavnim likovima ovog filma. Cira Guerru mogli smo upoznati preko njegovog prethodnog filma, možda i ponajboljeg primjera magičnog realizma u filmu u 21. stoljeću "El abrazo de la serpiente", koji je čak bio nominiran za Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja. Da je akademija i "Birds of Passage" nominirala za najbolji film, ne bi puno pogriješila, no ovaj puta je Guerrin film zapeo u prednominacijama.

 

No, to ne znači da su "Birds of Passage" išta manje lošiji film od prethodnog. Štoviše, meni se ovaj film svidio još i više, ponajviše zato što je Guerra skupa sa svojom odnedavno bivšom suprugom, savršeno uspio izbalansirati umjetnost i artizam sa uzbudljivom, potresnom i iskrenom, skoro pa klasičnom žanrovskom pričom. Ne mogu se baš sjetiti mnogo filmova koji su na ovako moćan i uvjerljiv način suprotstavljali stari i moderni svijet, tradiciju i moderno, plemenske običaje s ubilačkim gangsterskim obračunima. Guerra i Gallego vode nas u potpuno nadrealistični svijet indijanaca iz plemena Wayuu i upoznaju ne samo s njihovim okruženjem, već i običajima i vjerovanjima u duhove koji i dalje hodaju zemljom, a tek rijetki mogu interpretirati njihove snove i zahtjeve. I ne samo zahtjeve duhova, već isti ti šamani samo po dolasku pojedine ptice mogu naslutiti što će se uskoro dogoditi, a od tuda i naziv filma.
Rijetko kada smo imali i ovakav pristup prikazivanju samih urođeničkih kultura jer pripadnici plemena Wayuu ovdje nisu prikazani ni kao eksploitirana nevinašca, ni kao zaostali divljaci, već kao ljudi s instinktima, željama, očekivanjima, koji nisu imuni na pohlepu i izazove modernog svijeta. Gallego i Guerra film su podijelili na pet poglavlja ili na pet pjevanja koja nose nazive "Divlja trava", "Groblja", "Prosperitet", "Rat" i "Limb", a radnja ove artističke krimi sage proteže se od kraja 60-ih pa sve do 80-ih godina prošlog stoljeća. Priča kreće kad mladić Rapayet, koji je ženidbom ušao u klan kojem je na čelu šamanica Ursula, shvati da bi preprodajom marihuane mogao fino zaraditi. Trava se vjerojatno oduvijek uzgajala za plemenske potrebe i obrede, no kad su se krajem 60-ih u Kolumbiji pojavili Amerikanci željni jeftine, a kvalitetne robe, rijetki su shvatili da je to izvrsna prigoda za lijepu zaradu. Rapayet, koji je oženio Ursulinu kćer Zaidu (Natalia Reyes, koja je zapravo i jedina profesionalna glumica u cijelom ansamblu, dok su sve ostale likove utjelovili naturščici, odnosno stvarni pripadnici ovog plemena, koji većinom nisu imali nikakva glumačka iskustva), jedan je od tih s nosom za biznis te su on i njegov tamnoputi prijatelj Monchi, odlučili krenuti s preprodajom marihuane. Kako to već obično biva, sve je to u početku išlo glatko i fino, novac se zarađivao i svi su se držali strogih plemenskih pravila. Rapayet je svoju obitelj iz potleušice u pustinji preselio u mramornu palaču na istom mjestu (koja je očigledna simbolika jer je posve vidljivo da je riječ o najobičnijoj kulisi), no kako njegov kompanjon Monchi nije bio član plemena, donijeta je odluka da ga se izbaci iz posla. Kako su se u proizvodnju i prodaju trave ubrzo uključile i druge obitelji, sve se počelo raspadati, ljudi su počeli zaboravljati svoje korijene, identite, običaje i počeli zanemarivati znakove na koje su ih upozoravali plemenski šamani i jasno da je sve to moralo voditi do katastrofe.
Apsolutno sve u ovom je filmu savršeno. Od fotografije, lokacija, nevjerojatno šarenih kostima koje nose pripadnici ovog plemena, do autentičnosti svih likova pa do poetike i režije. Problematiku izgubljenog identiteta vlastite zemlje, Guerra je ovaj puta uspio uobličiti na senzacionalan način, a priča je to koja funkcionira na apsolutno svim razinama. Simbolički se "Birds of Passage" može se protumačiti na više načina, to je očito, a iako smo krimi sage o strmoglavim usponima i još vratolomnijim padovima različitih drug-lordova imali prilike na stotine puta, nitko do sada još to nije uspio ispričati s toliko emocije i mjere. Moglo bi se na ovaj film gledati i kao na svojevrsnu kritiku modernog kapitalističkog sustava, potrošenog i iscrpljenog sustava kojem je u samoj srži isključivo pohlepa i želja za što bržim profitom. Bez pohlepe i uništavanja sveg postojećeg što zatekne te stavljanja sveg toga u funkciju profita, nema ni kapitalizma, a na primjeru ove potresne i metaforične priče vidimo što se gubi kad profit postane jedina mjerna jedinica za sreću. 

Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.
 

Preporuka

share
share