Minding the Gap [2018]
Mladi Amerikanac očito kineskog porijekla po imenu Bing Liu predstavio se sa senzacionalnim debitantskim dokumentarcem za koji je već dobio tridesetak nagrada po festivalima, a "Minding the Gap" je jedan od onih filmova koji ima potencijala i za nominaciju za Oscara. Premijeru je ovaj iznimno emotivan, ali i nevjerojatno zreo i potpuno zaokružen film u kojem Liu donosi intimnu priču o svojim najboljim prijateljima s kojima je odrastao, imao na festivalu u Sundanceu, gdje je dobio posebnu nagradu žirija. Osim kao redatelj, Liu je i scenarist i montažer, ali i snimatelj, a ovaj je dokumentarac počeo nastajati još dok su autor i cijela njegova ekipa iz grada Rockforda u Illinoisu bili tinejdžeri. Već tada je Liu amaterskom kamerom snimao svoje društvo, nekolicinu mladih skejtera, mlade ljude iz problematičnih obitelji koji su redom bili žrtve obiteljskog nasilja, a iznimka nije ni sam autor.
Kako je i sam Liu očito skejter tako je i kamera fantastična te prati njegove prijatelje dok se oni voze praznim ulicama grada, parkovima, parkiralištima i poligonima te izvode vratolomije. Snimao je ovaj film Liu nekoliko godina (ne računajući ranije spomenute amaterske snimke) i pratio živote svojih prijatelja, a u centru zbivanja je mladić po imenu Zack. Njega na početku vidimo kao sretnog mladog čovjeka koji je upravo dobio sina i izgleda da bi to moglo promijeniti njegov život na bolje. Uskoro ipak saznajemo tužnu Zackovu obiteljsku priču, vidimo kako je on zapravo potpuno nezreo čovjek, koji se uporno trudi ostati dječak i koji pokušava pobjeći od problema i izazova koje život ispred njega stavlja. Vidimo kako je mladić koji je i sam bio žrtva obiteljskog nasilja i koji je kao tinejdžer pobjegao od kuće i sam postao nasilnik i strahuje da bi njegovo prisustvo moglo imati poguban učinak na njegovog tek rođenog sina, a istovremeno ne želi da njegov sin odrasta bez oca, što se njemu dogodilo.
I nije samo Zack u nekoj tranzicijskoj poziciji i u međuprostoru između dječaštva i odraslosti. Ovo je film koji te natjera da pomisliš kad je uopće trenutak kad netko postaje odrastao, događa li se to preko noći ili te na to natjera život sam po sebi? Uz Zacka u fokusu imamo i mladog afroamerikanca po imenu Keire koji je nešto mlađi od ostatka ekipe i koji djeluje najnezrelije od svih, a on se nikako ne može nositi s nedavnom smrti oca unatoč tome što ga je ovaj mlatio. Posebno je šokantan dio u kojem Liu fokus prebacuje na samog sebe, odnosno na svoju majku koja otkriva strašne detalje iz njihove obiteljske prošlosti. Saznajemo ubrzo da je i sam autor bio žrtva nasilnog očuha, koji je tukao i majku i njega, a Liu od majke pokušava izvući zašto je unatoč svemu toliko dugo ostala s takvim čovjekom.
Snimio je Liu iznimno hrabar i emotivan film jer vjerujem da nije bilo lako tako otvoreno i iskreno prikazati ne samo vlastite, već i probleme i traume onih koji su mu najbliži. Za razliku od većine dokumentarista, kojima je obično najveći problem kod protagonista dobiti da se potpuno otvore i emotivno ogole, Liu tih problema zasigurno nije imao. No, mislim da je čovjek imao velike dileme na koji način prikazati ovako otvorene i ranjive ljude jer u ovakvim situacijama lako je skliznuti u krivi smjer te se može dogoditi da sve to ispadne kao najobičnija esploatacija bliskih ljudi. Tu je zamku Liu uspio izbjeći i snimio je fascinantan i nevjerojatan film o ljudima koji su zapeli u nekakvom limbu i koliko god se oni trudili da ne odrastu te i dalje budu isti klinci koji cijele dane provode skejtajući i na taj način bježeći od odgovornosti, život i sve ono što on nosi naravno da nije zaobišao ni njih.
Hrabro su se svi ovi mladi ljudi uhvatili u koštac s traumama iz prošlosti jer obično tek kad iskreno i realno sagledaš prošlost, možeš normalno krenuti u daljnji život. Liu se čak doveo u poziciju da je gotovo pa svećenik kojem se njegovi prijatelji ispovijedaju i govore svoje najskrivenije tajne i strahove, a da je bilo tko drugi odlučio to dobiti od njih, sasvim sigurno u tome ne bi uspio. Čovjek je u neobičnoj poziciji jer je istovremeno i autor koji zasigurno želi dobiti najkvalitetniji mogući materijal za svoj film, ali mu je i iznimno stalo do svih tih ljudi. Baš zbog toga što je i sam autor jedan od protagonista i što je dio tog uskog kružoka vremenski odmaci u priči djeluju potpuno prirodno, a zanimljivo je kako i on sam stalno propitkuje vlastite osjećaje prema Zacku i njegovom ponašanju koji u jednom trenutku djeluje kao da je konačno sazrio da bi vrlo brzo opet postao onaj stari Zack. "Minding the Gap" je definitivno jedan od dokumentarnih vrhunaca godine i jedno od onih djela koje oni koji vole autorski i kreativni dokumentarac ni u kojem slučaju ne bi smjeli zaobići.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTVKnjiževnost.
