Dark [2017]
Prije mjesec, dva sasvim slučajno sam naletio na trailer za ovu seriju koja se najavljivala kao njemački odgovor na Stranger Things. Po foršpanu se već moglo zaključiti da bi moglo biti nekih sličnosti, glavni likovi su klinci i tinejdžeri, situacija je dosta misteriozna, čudne stvari se događaju u malenom gradiću u kojem nestaju klinci. I sličnosti ovih dviju serija tu zapravo i staju. Dok je Stranger Things zabavna, vrckava pa i duhovita fantasy horor bezazlena zabava za raju, Dark je teška, mučna, uzemirujuća, šokantna serija za malo zahtjevniju publiku. Nema ovdje čudovišta koja iskaču iz druge dimenzije, ovdje su čudovišta ljudi. Ljudi koji putuju kroz vrijeme i bogami puno su puno strašniji od nemani iz Stranger Thingsa. Koliko god sličnosti Dark imao sa Stranger Things, moglo bi se reći da jednako toliko sličnosti ima i s Twin Peaksom pa i s Nolanovim Interstellarom, ponajprije zbog tema kao što su crne rupe, putovanje kroz vrijeme, nuklearne kataklizme i kvantne fizike uopće.
Radnja ove serije događa se kroz tri vremenska razdoblja. Počinje u bliskoj budućnosti, u studenom 2019. godine, a potom selimo 33 godine u prošlost, u 1986. godinu, potom još i 33 godine unatrag, u 1953. godinu pa ukrug. Priča prati četiri obitelji u njemačkmog gradiću Windenu, gradiću pokraj kojeg je sještena nuklearna elektrana. Sve zapravo kreće s nestankom dvojice dječaka, nakon čega se polako počinju rasvjetljavati misteriji, dvostruki životi, tajne, ali i prošlost četiriju prilično povezanih obitelji kroz tri generacije. Priča je u ovoj seriji složena poput puzzla. I to ne bilo kakvih puzzla, već onih od 5000 komada. Kao kristalna vaza kad se razbije u tisuće komadića pa je polako i strpljvo treba ponovno sastavljati, na taj je način strukturirana ova priča. Jasno da je sve ovo fikcija, ali priča je toliko uvjerljiva i senzacionalna da je nemoguće da te ne uvuče unutra.
Praktički bi nemoguće bilo prepričati fabulu jer se priče kroz tri vremenska razdoblja međusobno isprepliću, sve je to međusobno jako uzajamno povezano. Ima tu i religijskih, ali i filozofskih konotacija i referenci (posebno na nihilizam i dobrog starog Nietzschea), dosta je sve to teško za pratiti jer u jednom trenutku glavni lik je odrastao čovjek u kasnim četrdesetim godinama, a već u sljedećoj sceni vidimo ga kao mudonju od 15, 16 godina. Stvarno se ne mogu sjetiti kad sam vidio nešto ovako briljatno napisano. Tako kompleksnu priču s ne samo toliko puno likova, već istih likova kroz različita razdoblja, a da su svi međusobno povezani i da svi skrivaju poneku tajnu, stvarno je trebalo znati napisati, a da se ne upadne u neke ćorsokake. Zaslužan za to je švicarski filmaš Baran bo Odar te Nijemica Jantje Friese. Odar je sam i režirao sve epizode, a i tu je čovjek pokazao iznimnu talentiranost. Stilski i tematski se ovo razlikuje od bilo čega što sam do sada gledao, a posebno sam ostao fasciniran baš tom originalnošću, što je danas, kad se godišnje snime na tisuće i tisuće serija i filmova bogami jako teško postići. Također, po vizualnosti i po tempu jasno se vidi da stilski ova serija pripada europskoj kinematografiji, koja je oduvijek za razliku od raskošnog i bombastičnog Hollywooda i bila odmjerenija, uglancanija i pametnija.
Atmosfera u Darku je mračna (kakva bi drukčija mogla i biti), teška, radnja se događa u mjestu u kojem neprestano pada kiša, što dodatno potencira tu atmosferičnost. Neizvjesnost, tjeskoba, nervoza i strijepnja ovdje su konstanta. Svaka scena toliko je misteriozna i neizvjesna da je to jednostavno nemoguće opisati, imaš dojam da će se u svakom trenutku nešto presudno dogoditi, a zapravo se i dogodi, jer svaki detalj ovdje je važan. Po suspenseu se rijetko koja serija može mjeriti s ovom, to je stvarno nevjerojatno. Sva je sreća da je prava za Dark preuzeo Netflix pa je svih deset epizoda od po 45 ili 50 minuta izbacio u komadu jer da se to porađalo epizodu po epizodu svakog tjedna ljudi bi vjerojatno poludili, a ovo je savršena serija za "binđanje" odnosno gledanje što više epizoda u komadu. Na mučninu ugođaja ili atmosfere bitno je pridonijela i fanstastična muzika australskog eksperimentalnog glazbenika Bena Frosta. Score koji pomalo podsjeća na onaj u novom Blade Runneru dodao je dodatni štih po tom pitanju.
Ne znam hoće li se ova serija snimati dalje, no reći ću samo da su vrata pametno ostala otvorena. Autorski dvojac letvicu si je prvom sezonom podigao prilično visoko i bit će zanimljivo kad će, ako će i kako će nastaviti dalje. Ova briljanatna serija stvarno me oduševila i lijepo je za vidjeti da je i ovakav sadržaj, koji ni u kojem slučaju prvoloptaški, već se tu o mnogomečemu da razmišljati. Serija je to koja otvara brojna pitanja o ljudima kao vrsti, o svemiru i svijetu koji mislimo da poznajemo, o onome što smatramo realnošću, o religiji, o smrtnosti i besmrtnosti, ali i o osnovnim kategorijama fizike - vremenu i prostoru, može dobro proći u mainstream. Tematika putovanja kroz vrijeme povlači se kroz umjetnost, književnost, a potom i film otkako je čovjeka, baš zbog toga bih Dark po tom pitanju mogao usporediti s Interstellarom. Pitanje je li vrijeme doista linearno i postoje li uopće prošlost, sadašnjost i budućnost jedna su od pitanja koja si čovjek mora postaviti nakon ove serije. Koliko su prošlost i budućnost doista povezani i bi li samo najmanja intervencija u neki benigni događaj u prošlosti utjecala na sve što će se poslije događati. Za mene je najveća vrijednost pojedine knjige, filma ili serije kad povjeruješ u njenu priču ma koliko ona nevjerojatna ili luda bila, a Dark je savršeni primjer toga. Najozbiljnija preporuka svima onima koji vole kvalitetan, hajmo reći pametan i kompleksan sadržaj.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeTVFilmKnjiževnost.
