Papers, Please

Papers, Please
3909/Lucas Pope, 2013

“Papers, Please” je “hidden object” igra, i to ne bi bila pogrešna definicija, ona to jeste, i jeste jedan od najboljih predstavnika ovog, nazovimo ga detektivskog žanra. Zapravo, radi se o simulaciji života jednog samlevenog birokrate u totalitarnoj državi, ili distopijski role playing "kancelarijskog pacova" zaposlenog u imigracionom odeljenju izmišljene republike u hladnoratovskoj atmosferi. S obzirom da su reference na Istočnu Evropu osamdesetih više nego jasne, autori su se potrudili da igra ima onaj specifični C-64 osmobitni šmek, pored toga nije hardverski zahtevna niti zauzima puno prostora, tako da će je gurati i ljudi sa slabijim mašinama.

Startujete sa vešću da su vaše molbe uslišene, te da su vas izvukli na nekakvoj oktobarskoj lutriji, dobili ste stan u soliteru, posao na graničnom prelazu, i da konačno vi, vaš sin, žena, ujak i baba možete da živite komunistički san o državnom poslu. Naravno, samo ste vi taj srećnik koji je zaposlen, na poslovima službenika na graničnom prelazu, sa preciznim uputstvima koga pustiti a koga ne. Vreme vam ističe, i od broja grešaka koje napravite, zavisi koliku ćete platu primiti, i da li ćete novac moći da rasporedite da imate dovoljno da platite grejanje i lekove za malog. Vi ste, jednostavno rečeno, imigracioni službenik od koga se očekuje da radi svoj posao, na granici izmišljenih zemalja Kolečije (Kolechia) i Arstocke (Arstotzka), boreći se sa naizgled beskrajnim nizom bombaša samoubica i krijumčara, i naravno parazita i lenština koji žele da unište vašu predivnu domovinu, kačeći se na socijalu i preotimajući poslove. Vaši radni zadaci su jasni. Pokazivaće vam pasoše kada im naredite. Hapsićete kada bude bilo potrebno. Ne obraćajte pažnju na sivilo oko vas, vaše je da radite po uputstvima koja se gomilaju svakoga dana, i menjaju shodno dnevno-političkim dešavanjima. Slava Arstockoj Republici.

Vreme koje vam ističe daje posebnu napetost celokupnoj atmosferi. Ograničen prostor za papirologiju, na primer, uz dokumente koji su nagomilani na vrhu dokumenata i ključnih informacija, čine da vam rešenje nije uvek pri ruci. Uočavanje grešaka na vizama i pasošima postaje nešto više nego trčanje kroz propise – morate dosta obratiti pažnju na detalje, neophodnu papirologiju i slično, inače stiže upozorenje, a možda i poseta bezbednjaka. Otkrivaćete pogrešne nazive, falsifikovane pasoše, bombe, trgovinu ljudima. Sama priča takođe nudi više nego hidden object potragu i pažljivu pretragu dokumenata. Postoje moralne odluke, kao što je bilo odvojiti muža i ženu čiji su pasoši falsifikovani, ili vratiti svodnika sa granice daleko pre nego što on može dobiti priliku da priđe devojci koja tvrdi da je prevarena, i koju ste propustili pre njega. Pravi odgovor se može činiti očigledan, ali svaka kazna košta, i znači manje hrane, grejanja, i lekova za porodicu kod kuće (spoiler: ostavite dovoljno za lekove, pošto mali oće da umre vrlo brzo).

Igra je dobila dobre ocene, još kada je izašla (2013), i mislim da je dobila i brojne nagrade, kao i pohvale gejmerske zajednice. Mogu da zamislim da je ljudima sa one strane gvozdene zavese ovakva tema potpuna egzotika. Nama, koji imamo neposrednog iskustva, i kojima je besmislena birokratija u atmosferi opšteg beznađa i sivila sastavni deo života, ova igra se baš ne preporučuje, te je dobro igrati je samo u retkim trenucima kada vam je u životu sve super (par dana), kako bi vas pripremila na resetovanje na fabrička podešavanja i povratak u ugodnu depresiju neverending tranzicije. Mada, u atmosferi trenutne imigrantske krize, može se posmatrati i kao svojevrsna parodija na EU.

Tags: